Portal grada Kaštela - www.kastela.org

PROJEKTI
Deponiranje otpada muči cijeli svijet. Preslikano na mikrolokaciju – Splitsko-dalmatinsku županiju – to znači “prebukirani” Karepovac, deponij u Planom na kojemu se nepropisno odlaže klaonički otpad, “milijun” malih deponija uz ceste i niz padine, protivljenje “zelenih” regionalnom centru za tretiranje otpada u Lećevici, kao i spalionici u pećima “Dalmacijacementa”... A gomile slabo i nikako selektiranog, te u niskom postotku recikliranog otpada rastu.

Marko Arapović, splitski poduzetnik, nudi rješenje kojemu “ne vidi manu” – investirao bi, naime, u postrojenja za preradu komunalnog otpada koja bi radila na principu katalitičke depolimerizacije ugljikovodika (KDV), što je proces koji isključuje bilo kakav štetan utjecaj na ljude i okoliš. Uvjet za to je, međutim, da se KDV primjenjuje po – još uvijek eksperimentalnoj – metodi koju je razvio dr. Christian Koch, Nijemac koji je nedavno u Splitu imao predavanje upravo o ovoj temi.

Za primjenu KDV-a po “receptu” dr. Kocha dosad u Hrvatskoj nije postojao osnovni uvjet – nije se uklapao u okvir Zakona o otpadu. Novi zakon, međutim, uključuje mogućnost primjene eksperimentalne tehnologije (što znači da još uvijek nema serijske proizvodnje). - Kad sam se upoznao s ovom tehnologijom, poželio sam da to napravimo u Hrvatskoj, posebno u našoj županiji, Splitsko-dalmatinskoj. Napravio sam prezentaciju nedavno u Splitu, doveo profesora Kocha, koji je i vlasnik i prodavač tehnologije.

Ekspertna grupa dala joj je pozitivnu ocjenu, kao primjenjivoj u gradu i županiji. Taj proces je, međutim, dosta spor, budući da je upravo u tijeku usvajanje novog Zakona o postupanju s otpadom. Bio sam u kontaktu s ministricom Holy, dogovorili smo sastanak, ali ona je smijenjena. Novi ministar mi je rekao da ga ovo vrlo zanima i da je spreman razgovarati - kaže Arapović.

Koliko je razvijena ova tehnologija u svijetu?

- Prva generacija postrojenja ove tehnologije napravljena je u Španjolskoj, Meksiku i SAD-u. Pojavili su se tehnički problemi oko opreme koji su uspješno otklonjeni. Nova generacija tehnički je usavršena i nema zastoja. U Ebendorfu, gdje radi prof. Koch, postoji pogon od 150 litara i svaki mjesec održava se prezentacija tehnologije na koju dođe pedeset do sto ljudi iz cijelog svijeta. Upravo se završava tvornica u Lodzu, u Poljskoj, kapaciteta 3000 litara. Važno je reći da u ovakvoj obradi otpada nema nikakva ekološkog zagađenja. Cijeli taj pogon nema nikakva fumara, nema izlaska bilo kakvih plinova, vode ili bilo čega drugog u zrak, i nema onog poznatog plina metana koji se javlja kod raspadanja ugljikovodika, ni njegova mirisa po trulim jajima, jer se u procesu koristi postupak kojim se to neutralizira.

 U čemu je tajna? U katalizatoru?

- Da, upravo u tome. Katalizator je tajna procesa, kao i način miješanja. Dodaje se i jedno tehničko ulje koje s katalizatorom djeluje tako da se dizelsko gorivo stvara u procesu koji traje tri minute, za razliku od prirodnog procesa koji je trajao tri milijuna godina. Mi smo u ovom trenutku došli do metode kojoj ja ne vidim manu. Europa se s problemom zbrinjavanja otpada, koji mi danas imamo, davno srela. Prije 20-30 godina najnaprednija tehnologija bila je spaljivanje smeća.

Povučena su velika sredstva iz banaka i pristupnih fondova da bi se ta tehnologija primijenila, potpisani su ugovori s komunalnim poduzećima o višedesetljetnoj obvezi. Tako je zapravo stvorena prepreka implementaciji ove tehnologije. U spalionice je uložen velik novac, one imaju ogromnu infrastrukturu, griju gradove, i sad bi to sve trebalo baciti “u smeće” i prijeći na novu tehnologiju. To nije baš tako jednostavan postupak. Svakako, društvena je šteta koristiti spaljivanje otpada umjesto ove metode, jer njome dobivamo do deset puta više energije nego metodom spaljivanja.

Problem s primjenom i prihvaćanjem ove tehnologije je i u tome što riječi “otpad” i “smeće” imaju negativan prizvuk, ljudi na njih loše reagiraju, a u lokalnim političkim strukturama teško je odlučiti se “zatalasati” nečim tako zahtjevnim. Lakše je otpad i dalje odvoziti na Karepovac, u Plano, nek se tamo deponira, nema veze što je to skupo i štetno.

 Podrazumijeva li ovakav način zbrinjavanja otpada male, lokalne pogone, ili veliko, centralno postrojenje?

- Mogu se graditi i veća i manja postrojenja, odnosno tvornice. Za Splitsko-dalmatinsku županiju odgovarao bi kapacitet od 5000 litara na sat, što bi bila investicija od oko 40 milijuna eura. Ako govorimo samo o Gradu Splitu, onda govorimo o kapacitetu od oko 2000 litara i 20 milijuna eura. Moja je tvrtka spremna investirati u izgradnju takvog pogona uz uvjet da nam lokalne uprave osiguraju ugovor o davanju otpada i smeća na oporabu u razdoblju od 25 do 30 godina, što je osnova da bismo uopće mogli krenuti dalje.

Gdje bi takav pogon trebao biti smješten?

- Tamo gdje odredi lokalna uprava. Ovakvo postrojenje moglo bi doista biti i u centru grada, budući da primjena ove tehnologije ne uključuje nikakve mirise niti druge nusproizvode, ali ipak se radi o otpadu koji bi bio dopreman u različitim oblicima, baliran, nebaliran, svakako vizualno neprivlačan.

 Koliki je prostor potreban?

- Za tvornicu koja bi proizvodila 2000 litara dizela na sat trebalo bi 20.000 metara kvadratnih, a pogon od, primjerice, 5000 litara uzeo bi 50.000 “kvadrata”. Za mene bi bila idealna cementna kava u Kaštelima – dobro je prometno povezana, u centru županije, nikome ne smeta... Ali trebalo bi mijenjati GUP i puno toga obaviti da bi se došlo do dozvole.

Kakve je kvalitete i cijene ovako dobiveno gorivo?

- Gorivo je izvrsne kvalitete, osim u pogonima s nižim kapacitetom, u koje se ne isplati ugradnja sustava desumporizacije, pa to gorivo sadrži visok postotak sumpora, ali svi pogoni preko 500 litara sadrže taj sustav. Sva ispitivanja pokazala su i certificirala goriva s 20 posto većom oktanskom vrijednosti, prilikom izgaranja ima manje štetnu emisiju plinova, a točka smrzavanja je -60, što znači da se može upotrijebiti u Sibiru, za razliku od točke smrzavanja goriva iz uljane repice kojemu je točka smrzavanja -2.

Komercijalna cijena proizvodnje, što je najvažnije, značajno je manja od goriva dobivenog od uljane repice koje, da bi se postigla ova kvaliteta, treba još dva do tri puta rafinirati, što mu podiže cijenu. Prilikom izgradnje tvornice prof. Koch garantira postizanje određene kvalitete goriva, a unutar pogona postoje laboratoriji za ispitivanje kvalitete. Već sad imam zahtjeve određenih firmi da im izručim sve što proizvedem.

To gorivo dakle ne bi bilo skuplje od klasičnog?

- Ne, bilo bi jeftinije. Moram reći da u svijetu postoje dva lobija koja se protive ovoj tehnologiji – jedan lobi su “otpadaši”, a to nije beznačajan lobi. S druge strane je naftaški lobi kojemu ne odgovara tehnologija koja može utjecati na sniženje cijene goriva. Međutim, pet tisuća litara goriva na sat ogromna je količina kojom bismo nadomjestili dio uvoza. Uz to, u krizi bismo zapošljavali ljude, riješili problem otpada, stvorili novu vrijednost od nečega što je do jučer bio problem. I još nešto – prof. Koch zainteresiran je da Hrvatskoj povjeri proizvodnju dijelova za tvornice, što bi mogla raditi brodogradilišta, “Đuro Đaković”...

Budući da još zapravo nema iskustava s novom tehnologijom, da postoje otpori, administrativna sporost, usporavanje zbog promjena vlasti i smjene resornih ministara... – možete li uopće procijeniti kad bi mogao proraditi prvi pogon? I gdje?

- Najviše smo odmakli na području Makarske rivijere. Oni tamo imaju dosta velik problem s otpadom, a imaju prsten od oko 100.000 stanovnika za koji bi se dao postaviti pogon kapaciteta 1000 litara na sat. Zahvaljujući gradonačelniku Vrgorca Borislavu Matkoviću, koji je iskazao puno poslovnog duha, a na prostorima oko Vrgorca postoje i adekvatna mjesta za pogon, on bi mogao niknuti upravo tamo. Ponuđene su mi dvije lokacije kojima zasad nedostaje nešto “papira”, ali mislim da ćemo to riješiti.

Ako osiguramo poslovni kontakt i ugovore s Makarskom, Brelima, Tučepima, Pločama, Metkovićem, Imotskim, možemo krenuti s radom u roku od šest mjeseci od dana potpisivnja ugovora. No, sad sve dalje ovisi o brzini i očitovanju Ministarstva zaštite okoliša – prihvaća li ovu tehnologiju zbrinjavanja otpada, je li spremno odobriti je lokalnim upravama... Čeka nas dug put, koji bi mogao biti i kratak, ali realno – ne više od godinu dana.

Složen proces

Proces počinje prikupljanjem otpada koji se doprema do centra za sortiranje; tu se odvaja ono što je korisno, a ostavljaju metali i staklo, sirovine koje imaju komercijalnu i upotrebnu vrijednost. Ostaje i dio kamena i šuta. Dio koji je interesantan ide u sortirnicu, nakon čega se masa usitnjava na 25 milimetara. U nju se ubacuje katalizator koji pospješuje kemijsku reakciju.

Sve se miješa i zagrijava na temperaturi od 280 do 300 stupnjeva. Dolazi do pucanja molekula ugljikovodika koje se skraćuju i pretvaraju u dizel koji se izvlači destiliranjem i tako dobivamo četiri produkta: dizel; vodu na 300 stupnjeva, kemijski očišćenu; treći produkt je ugljični dioksid koji se vraća na generator i neutralizira, četvrti produkt je pepeo, zastupljen s otprilike oko tri posto, no, ovisno o tome što je upotrijebljeno kao sirovinska osnova, može imati značajan udio zlata, srebra, bakra, aluminija, koji se jednostavnom metodom mogu izvući iz tog praha koji se može koristiti i u proizvodnji asfalta. Teški metali se kristaliziraju u bezopasne spojeve.

Bez nusprodukata

Ovom tehnologijom svi bi problemi na koje ukazuje i kojih se boji lokalna zajednica bili riješeni. U zemlju bismo spremali tek 20 posto današnjeg otpada i to samo onaj dio koji nije ekološki štetan – kamen, porculan... Sve drugo bi se obrađivalo. Ni jedini problem unutar komunalnog otpada, mokra frakcija, zapravo nije problem – može je se prosušiti i upotrijebiti za proizvodnju nafte, ili kompostirati i dobiti humus. Nema ni jednog nusprodukta osim kamena. Ništa ne bi završavalo u zemlji.

Brzi Berket

Gradonačelnik Kaštela Joško Berket jako dobro je reagirao na ideju o primjeni ove tehnologije. Dok smo razgovarali, na laptopu je pratio sve što sam mu govorio, tražio podatke... Za razliku od svih ostalih, odmah je rekao – dajte mi zadatak. Njemu sam doveo profesora Kocha, što on uopće nije pokušao politički eksploatirati.

Izvor: Slobodna Dalmacija