IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Meni, na primjer, uopće ne smeta kad netko more zove vodom. Pa šta? Zovu i ministre gospodom, gologuze pjevačice umjetnicama, i nabrijane momke  koji voze bmw-e 150 km/h po staroj kaštelanskoj cesti frajerima.  Svašta danas ima neadekvatan naziv.

Police  silovane self -help literaturom  u kojoj, tobože, vrebaju instant rješenja za dobar život. Pročitaš Louise L.Hay i odmah si dobar čovjek. Malo morgen! Više mi smetaju konkretni problemi deformiranog svijeta.

Kupam se na mjesnoj plaži sa svojim djetetom, i ono što svaki dan gledam i slušam užasava me. Zapitam se dovode li ove moderne bake i majke svoju djecu na kupanje samo za objavu na fejs profilu? Da se dokumentira da su bile. I kako su silno brižne i vole svoju djecu.

Situacija broj 1:

Kupamo se ranog jutra  moj Čudesni i ja. Nešto malo ljudi je bilo. Grupica mama do nas sa petero djece ukupno, ponaša se kao na babinoj taraci. Urlaju, bacaju opuške cigareta, psuju na djecu. Riječnik primjeren krčmaru s početka 20-og stoljeća...Sve sam to još mogla ignorirati,dok se na plažu nije spustio mladi par turista,i gle čuda neviđena,on je crnac.
Djeca ga gledaju čudno,jedna djevojčica od možda 5-6 godina prasne u smijeh i pokazuje prstom u smjeru prekrasnog momka tamne kože. On joj se nasmije blago i smjesti se na plažu.
Djeca su krenula  postavljati pitanja majkama. Pa kako je on takav? Šta mu je? Jel' prljav? Jel' se možemo zaraziti?
Majke su se davile od smijeha, i osim što su komentirale među sobom kako vjerojatno barba ima "velikoga", ni jednom jedinom riječju nisu djeci objasnile da je to čovjek. ČOVJEK! Drugačijeg pigmenta kože, a u svemu drugome jednak nama.

Zgrozila sam se. Dok je moj Čudesni meditirao plutajući po površini mora, sjela sam u plićak i stala skupljati kamenčiće. Različite. U svim bojama. Skupila su se djeca oko mene. Majkama s "babine tarace" je to bilo super jer su mogle kokodakati do mile volje,a ja sam s djecom pričala tiho i skupljali su i oni sto i ja. Kad smo imali pune ruke kamenja...pitala sam ih koji im je najljepši. Svatko je izabrao neki,ali uglavnom su im svi bili lijepi.
„Eto djeco,tako vam je i s ljudima, svi su lijepi i važni i kad nisu iste boje i oblika. Mi smo bijeli i pržimo se na suncu da malo potamnimo,a ovaj barba kojeg ste gledali je već prirodno prekrasno taman.“- Da. -Složili su se. Malo smo bacali kamenje u more....pa su se mame raspištoljile sa:"Izlazi iz mora,pi**a ti materina! Nu te! sva si se smežurala. Rečen li ti još jedan put nabit ću te."

Prišao mi je Čudesni, pa sam mu to sve ispričala. Rastužio se kao i ja.
"Kako se, mama, ljudi tako pokvare?" - pitao me.

- Valjda zato, mili moj, jer su toliko površni i lijeni da im se ne da narasti, pa sve veličine svijeta spuštaju na svoju mjeru. Onu malu,najmanju i bezvrijednu...na kojoj ti nikada nećeš biti i bio nisi.

Situacija broj 2:

Maleni od nekih 7-8 godina pokušava privući pažnju svoje majke koja se slika mobitelom...pokušavajući pri tom uloviti u kadar i svih 10 plastičnih noktiju sa šljokicama, brandiranu etiketu s kostima, staru kulu u pozadini  i konobarevo dupe koje je baš bilo u prolazu.

-„Mama! Mama! Vidi kako mogu zaronit bez da začepim nos! Mama! Vidi me!“

Mama ne reagira. Zvoni joj mobitel. Blablabla....blabla.....

-„Mamaaaaaa! Jesi me vidila? Uspija san! Mamaaaaaa!“

Mama mu čini mot rukom da umukne.

Ali maleni ne odustaje.

Kad je shvatio da mu neće upaliti izašao je sav tužan vani i sjeo do mame.

Napokon završava razgovor (pričala je najmanje 20 minuta o cekeru sa nekim pufnicama? ! koji je taj tjedan na akciji u Zare), i obrati se napokon svom sinu:

„Ajde u more da te slikam! Šta si mi sad sija tu tako mokar? Dosadan si ka proliv!“

Dječak plače. Ne želi u more.

I kaže mami (koja i dalje tipka po mobitelu), tako u suzama: „Mama, jel' se ti sjećaš kad sam bio operirat angine pa sam se bojao da ću se ugušit kad mi oblačiš majicu preko glave zbog one maske za uspavljivanje? Tako sam se plašio i roniti, da se ne ugušim. Sad mogu, a ti me nisi gledala.“

Dok je on to pričao meni se grlo steglo. Mama je samo rekla: „ Oš' slanac?“ I nastavila se družiti s mobitelom.

Sigurna sam da ga mama teoretski puno voli. Sigurna sam da bi mu dala svoje srce da mu zatreba. Sigurna sam da mu skida temperaturu kad naraste, da mu kupi sve što mu treba. I sigurna sam da ne poznaje to divno čudo koje je rodila.

Jer ga ne vidi. Ne čuje. Jer nema u mobitelu aplikaciju kako biti mama.

Ovo vrijeme u kojem baštinimo svijet neminovno donosi svoje olakšice i terete. Na nama je kako ćemo posložiti prioritete. Još uvijek vidimo očima, čujemo ušima i osjećamo srcem.

Mi ljudi....kao vrsta... zanavik smo blagoslovljeni s tim ljepotama.


KOMENTARI: