IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Odvajanje. Selekcija. Živjeti u Splitu ovih dana stvarno nije lako. Šetati gradom sa svojom djecom i sa samim sobom na koncu konca, udišući pritom smrad koji izaziva povraćanje  i mučninu potiče na razmišljanje. Ne mogu se oteti dojmu  kako ćemo posljedice svega ovoga čime nas truju osjetiti tek za par godina kad otrovi naprave svoje.

Mogu me uvjeravati o „dozvoljenim granicama“ kojekakvih kemikalija ali ja im ne vjerujem. Isto kao što ne vjerujem da ova moderna cjepiva nemaju nuspojave, 17 u 1 i sve pet! Tko preživi - pričat će.

Zapuhalo je jugo. Zasmrdio je i Solin. Vjerojatno će kad pojača vjetar i Kaštela osjetiti miomirise. Kad je prije par godina bilo riječi o Cemexu, Split je ostao po strani priče. Kao nije njihov posao. Ista stvar kao i sada s Kaštelima. A svi smo u istoj „kašeti brokava“. Svi isti dišemo zrak. Selekcija na naše i vaše donijela je najveće probleme ovom svijetu. Svijet je u problemu. Boli Kun Cu Cunga (nikako mu ime zapamtit) neka stvar za Piranski zaljev i za koji metar mora. Njemu kad šune frknit će nuklearku i neće više biti crta. Sve će biti isti zaljev. Zaljev jadništva svih nas koji smo se dijelili.

Bojim se kiša. Nisu mi više romantične kao nekada. Jer znam da kad padne kiša nemam pitku vodu, pa moram kupovati plastične boce s vodom dok mi ova koju plaćam ide samo za u zahod. Skupa nužda u županiji bome.
A o ovoj sprdačini između Hrvatske i Srbije i njihovim susretima mi se ne da niti pisati. Životi zapeli u devedesetima kad nam djeca koja sada rastu nisu bila ni u planu. Ostavite ih da žive u miru bando lažljiva! Svi su isti. Meni! Moje! Daj! Slikaj! Potpiši! Otpiši! Bljak!

Na zadnjoj sjednici Gradskog vijeća koju sam pogledala razglabalo se između ostalog o zbrinjavanju otpada. Moram se svaki put dobro naoružati strpljenjem kad slušam čelne ljude ovog grada kako izgovaraju riječi poput „jedanestog“, „koncesjonaren“ i da ne nabrajam. Govorili su otprilike sat i pol i osim gospodina Berketa nisam čula da je itko imao konkretan plan. Zašto mi se svidio baš njegov govor? Zato što je rekao kako zbrinjavanje kreće od pojedinca. Od mene. Tebe. Nas. Prebacivanje odgovornosti na ove ili one nikad ništa dobra nije donijelo.
Meni se čini sasvim dobra ideja o kontejnerima za razvrstavanje vlastitog smeća, kao nečeg što je normalno i prelazi u naviku kao što je to navika u cijeloj razvijenoj Europi pod koju se skrivamo kao jednaki ostalima. Educirati ljude, nabaviti kompostere i kante o kojima pričate. Pa kad mogu sa kapije skupljati tjedno brošure svih znanih i neznanih shopping centara, može li se izraditi i brošura o zbrinjavanju otpada i podijeliti ljudima, a onda stvarno i poduzeti nešto.

U Kaštel Starom na parkingu postoje spremnici za papir, staklo, plastiku i baterije. Pokušala sam iz tri puta u jednom tjednu ubaciti kutiju papira. Krcato, neispražnjeno,neuredno. Na parkingu po kojem se redovito divlja autima, urinira po spremnicima, prodaje droga i psi obavljaju nuždu....na parkingu u sred mjesta! Pa se pitam tako, koliko koštaju nadzorne kamere? Tko vodi računa o spremnicima i njihovom pražnjenju? Tko vodi računa o spremniku za odbačenu odjeću na kojem su kukci izradili osinjake i nabacali gnjilo povrće na sami otvor?

Nova sezona je na vratima. Zamišljam kako se uz suvenire svetog Duje prodaju male figurice gas maski. I one nešto veće za konkretnu upotrebu. Novi modni dodatak. Hit u Hrvata. Još eventualno povez za oči, selotejp preko usta i svakako novu himnu uvesti. Može onu od TBF-a....“tuuuuu duuuuu duuuuu nema nam pomoooći...“
Ili kako ono...“Iznad svih-Hrvatska!“


KOMENTARI: