IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Gdje ti je doma? Tamo otkud ti potječe prezime prije stotina godina i pričali su ti stari da se samo u ta slova kuneš i krstiš, ni ne pomišljajući da bi možda negdje drugdje radije pospremio svoje kosti kad im dođe vrijeme. Tamo gdje su samo te boje na zastavi kakve nose Najveći na pečatnjacima podignute glave, zapinjući za hrpe leševa koje su putem pregazili....da bi  se popeli, onako uspravni,a bez sebe nesabrani?

Gdje ti je doma?

Tamo gdje ti svatko ime zna, pa zatvorenih očiju možeš na poštu platiti račune i nije te  briga koliko si izgubio davajući za proviziju, jer te običaj drži da se plaća tako i nikako drugačije. Tamo gdje ti redovito prodaju kupus i mrkvu pod „domaće“, a ti se moliš da barem crva ponekad ugledaš na tom štandu, onako usput u prolazu, kao kad si bio dijete i nisi trebao gledati u detalj jer je riječ značila sve?  Vezala se za istinu. Danas je nespretno razvezana kao vezica na dječjim cipelama. Namjerno. I bez crvenila na obrazima.

Gdje ti je doma?

Tamo gdje odavno ne postoje vrijednosti u koje vjeruješ? Tamo gdje su ti sve uništili i prodali, zapustili, napustili?  Gdje ti je raspukla riva i opustošeni  parkovi, šutke, kao da je to najnormalnije na svijetu ? Tamo gdje neki čudni ljude galame sa povišenih bina da sebi narastu  i zaplaše volumenom glasa kojim prosipaju gluposti za velike pare. Naše pare. Vaše pare. Tamo gdje postojiš u katastru? Misliš da će jednom  možda lakše biti nekima koji će ostati iza tebe, ako ih odgojiš u istom uvjerenju.  Kako nema dalje, nema bolje. Kako su te OIB i pradjedovo selo pečatiralo tu gdje jesi. I šuti. Ne postavljaj pitanja. Ne mijenjaj ništa, još uvijek možeš kupiti kruh u pekari preko puta. U par metara imaš sve: građevinsku dozvolu, matični ured, rodni list, katastar, smrtovnicu. Samo ako imaš para, naoko imaš sve. Tu si domaći. Ili nisi?

Gdje ti je doma? 

Tamo gdje su ti ljudi koje voliš? Gdje vjetar zasvira prvi takt,a ti već znaš koliko će trajati i s koje ti strane dolazi toplina. Tamo gdje si sretan i baš te briga kakve se boje vijore za kojih blagdana, jer nikome nisi naudio ni zamjerio, ni tebi nitko nije.

Tamo gdje se nekada sjedilo u tople večeri i smijalo do suza. Gdje su ulice bile pune djece, djece koja nisu čula za diskriminaciju, rasizam, šovinizam, fašizam. Tamo gdje ti je bilo i je ti lijepo, jer možeš biti to što jesi. Ne tražeći ni „Bravo“ ni „Sram te bilo“ kao komentar onoga što živiš.

U sebi komodan. Nikome dužan. Spoznaja da si svima rekao „Oprosti“,“ Hvala“, „Volim te“, „Nisam znao bolje“ kojima si trebao ili htio. Onaj mir prije nego utoneš u san. Ideja silne odgovornosti da dišeš i budeš sretan.  Da poštuješ vjetar, zemlju, vodu i zrak. Nikome dužan osim sebi. Da ti bude  u TEBI i tvom miru  doma.


KOMENTARI: