IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Kako nisu sva djeca za nogometaše i mažoretkinje, super je kad se pokrene nešto novo i drugačije. Po tko zna koji put amatersko kazalište GSU Teatar, poznatije kao Kaštelansko kazalište pokrenulo je divnu inicijativu - Školu glume.

Krenula su djeca, onako sretna i ushićena kako samo djeca znaju kad krenu u nešto novo pri čemu uživaju i spremaju se nova znanja ponijeti sa sobom dalje u život. Ono što su djeca saznala, a tako i njihovi roditelji, je da u prostoru koji se naziva Kulturnim centrom na primjer nema vode. Da nema grijanja.  Da stolice na kojima se sjedi jesu one najjeftinije plastične, na kojima ne preporučam sjediti onima imalo većih gabarita zbog vlastite sigurnosti. 

Divna žena koja tu istu djecu srčano i predano uči daje svu sebe da im pruži kvalitetno vrijeme i učenja po koja su došli, ali zagrijati njih dvadesetak sa malom peći na tri spirale zaista nije u stanju, jer nije Superwoman.

Dakle i ono malo svijeta koji se uspije zainteresirati za kulturu i pogledati neku predstavu obavještavam da obavite nuždu doma, stavite pelenu ili ako imate ne daj Bože kakvu upalu mjehura odrecite se kulture u našem gradu. 

Gledala sam malo proračun raspoređenih sredstava za ovu godinu, neću vas zamarati točnim brojkama. Reći ću vam samo da je ovo isto kazalište podnijelo 9 projekata, od kojih je 8 prošlo, dobilo najveći broj bodova i najmanje novca.

U odnosu na recimo  udruge maškara (kojima naravno isto treba dati novac, ne osporavam) kazalište je dobilo tri puta manje novca. Jer njima valjda ne treba. Ni toj djeci ne treba? E pa treba!

Da sjedim u gradskom poglavarstvu mene bi bilo sram kakvo se mjesto naziva Kulturnim centrom. Mene bi bilo sram da se glumci, gosti, publika i svaki dobronamjernik voljan podržati i pogledati nešto lijepo i novo, nešto za što se radilo, a ne samo sjedilo i upiralo prstom, nemaju gdje ni pomokriti ako im dođe, oprati ruke, a ni sjesti kao ljudi. Mene bi bilo sram ne biti u stanju dovesti „velike goste“ u sezoni da pogledaju te vrijedne ljude i ono što su cijelu godinu pripremali. Bilo bi me sram da je na podu jednog Kulturnog centra oguljeni tepison po podu dok kvadrat laminata košta manje od 50 kuna. Bilo bi me sram zbog te djece koja žele očuvati entuzijazam i kulturu u ovoj zabiti punoj nekulture i nebrige za sve i svašta. Bilo bi me sram da jedan Kulturni centar nema bar drvene rasklopne stolice koje mogu podnijeti čovjeka do 100 kilograma, mobilne i kao takve lake za održavanje i čuvanje.  Bilo bi me sram, gospodo. Bilo bi me sram financirati samo podobne koji će raditi, govoriti i pisati isključivo o  onome kako vam se hoće, a svaka sloboda mišljenja kao takva biti će nepodržana poput čira na guzici. Jer smeta, jer žulja, a kad-tad moraš sjesti.

Možete se vaditi na papirologiju, dozvole i kvazi gluposti  koje možete zvati člancima i paragrafima, ali ništa od toga ne drži vodu. Kod nas vodu drže poplavljene ulice kad udare kišurine kao neki dan kad su nam djeca plivala kući iz škole usred ožujka. Vodu drže začepljene šahte, neadekvatan odvod slivnih voda za koje se masno plaća a da se nitko ne zapita gdje idu ti novci, kome i za što? Zamućena voda, nedovršeni eko projekti…

Vodu drže oni koji šute. I šute. I šute. I oni koje ne rade ništa, osim naslikavanja sa smješkom po potrebi, uhljebljivanja po rodnoj liniji  i uvjeravanjem i sebe samih kako su sposobni u onom što rade. Osvrnite se, gospodo. Niste dobri u tome što radite. Jednostavno niste.


KOMENTARI: