IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Veliki tjedan je pred nama. Onaj skup od sedam dana zamišljen kao vrijeme promišljanja, sakupljanja ostataka ljudskosti u smislenu cijelost, u čovjeka. Ako vjerujemo u Velikoga, vjerujemo u ljubav. Vjerujemo u praštanje i nešto veće od ega kojim smo nakićeni.

Veliki tjedan. Sedam dana od kojih su ljudi napravili utrku u vlastitim predstavama. Pranja zavjesa, kupovanja boja za jaja i mirisa za sirnice – da izgledaju izuzetno bogato i plastično „ instangramski „ za sliku na Facebooku.
Gužva kod frizera, napadaju trajne, pamenovi, frizerka padaju s nogu, kao da nema sutra. Plastični nokti koji će biti ukrašeni nekim tamo košarama s hranom za blagoslov, onako usput. Giga trepavice od kojih ti se dijete prehladi zbog  propuha dok njima mašeš. Nove cipele za na misu, torbica, odvedi djecu isto kod frizera, a mužu spominji užu i širu rodbinu ako se ne obrije baš to Uskrsno jutro, nego dan prije pa ti bocne majku ili strinu pri poljupcima.

Veliki tjedan. Gužve na kasama. Mirisi mlade kapulice, rolane šunke, lijepog sira. Janjetina po smiješnim cijenama iz Zimbabwea i Tunguzije, ali na akciji je, a i običaj je. Praškovi za pecivo, čokolade na kile, brašna u bojama, sa glutenom, bez glutena. Ukrasi za tacne, čipkasti papiri za ispod kolača, plastično cvijeće, jaja, zečevi, pilići, cvjetići.

Veliki tjedan. Gužva po crkvama. Ove dane ljudi su posebno spremni za ispovijed kod posrednika između Velikoga i čovjeka. Da se mogu petkom mirne duše najesti preskupih lubina i komarči Velikom u čast. Jer oni znaju što je post. I nemrs. Ako ne pojedeš meso i ispovjediš se za sva sranja koja si ranije počinio, znaš da si dobar čovjek i nakon par Očenaša možeš opet po svom. Đonom. Prasački. Kako ti dođe. Za sve ima brojalica.

Veliki tjedan koji su osramotili MALI ljudi.

Ako vjerujemo u Velikoga, vjerujemo u ljubav.

Znamo da nas uči o jednakosti među svima nama. Ne uči nas licemjerju ni propovijedanju o poniznosti onako okićeni zlatnim haljinama. Ne uči nas olajavanju dok traje misa. Ne uči nas zlim jezicima ni uzdizanju ikoga u odnosu na druge. Ne uči nas okretanju glave na drugu stranu dok se neki naši sugrađani bore za život. I u ovom trenutku u Kaštelima jedna Margita, majka četvero djece, bori se za opstanak, za liječenje, za život. Mnogo je obitelji koje nemaju ni drva za grijanje, a kamoli za plastični nokat, ili LCD tv u crkvi. Pardon dva. 

Veliki tjedan. U kojem svake godine pokažemo koliko ništa nismo naučili. U kojem pokažemo kako nismo shvatili da ćemo svi pred Velikoga MALI stati. Okićeni samo svojim djelima. 

A sve te dodatke koji služe tek da zasvrbe nečije oči, ostavit ćemo kao korov za nama.


KOMENTARI: