IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Otišao je čovjek. Čovjek od šezdesetak godina. Iznenada i bez riječi. Otišao je bez testamenta ovjerenog kod institucija. Otišao je onako kako mislimo da se ne odlazi, jedno se jutro jednostavno nije probudio. Ma koliko poricali i ne željeli razmišljati o tome, to su opipljive stvarnosti među ljudima. Imao je za života kćer i sina. Dvoje danas odraslih ljudi po centimetrima i putovnici, ali još uvijek njegove djece. Zanavik njegove djece.

Otišao je čovjek. Ostavio za sobom sva djela i nedjela. Uspomene na lijepo i ružno. Trenutke zapisane u spomenar svih onih koje je dotaknuo. Srdačne pozdrave, tapšanje po ramenima. Povike i poljupce. Popravke bicikla, udarce po stražnjici, rumene obraze nakon napornog rada, rijetke zagrljaje o blagdanima. Ostavio je slova rasuta po dokumentima kao dokaz da je postojao i neku sličnost u sinovom oku dok se smije. Tu i tamo pokoju fotografiju sa smiješkom.

Ne znam je li bio vjernik. Nije mi ni važno. Znam da se ljutio na nepravdu i nasilje za koje nikad nije bilo opravdanja. Nisam nikada vidjela da li se krsti ili klanja, nisam uočila da neku hranu izbjegava u određene dane. Ali sam itekako primijetila da je bio čovjek.

Imali su susjede. Dvije stare i usamljene duše, onemoćale i bez svoje djece. Nisu to bili neki divni likovi iz bajke. Pogotovo barba. On je volio raditi podvale susjedima, pa i njemu. Nikada mu nije priznao da je za svaku podvalu znao i primijetio ga je toliko puta. Unatoč tome, za vrijeme sazrijevanja poma, njima je nosio prvi urod, jer je znao koliko ih vole.

Jedne ljetne večeri u vrt im je ušetao pas. Sav uplašen i neuredan. Samo je legao pod njegove noge i ostao s njima sedam godina. Zbrinut i voljen. Poštovan.

Na kćerinom vjenčanju je plakao. Onako nevidljivo i muški. Držeći krhku suprugu za ruku da ga održi cijelog.

Njegova žena nije izlazila puno vani. Domaćica koja je mogla što je htjela, ali je najviše veselilo kad je mogla provesti dan u papučama, kuhajući i čekajući one koje voli. Kaže da je vjenčani prsten skidala samo na porodima jer se tako mora. On je bio svijet kojim je najradije putovala.

Otišao je čovjek. Jedan od onih poput nas. Koji se vjerojatno za života isto zamarao sa novinskim člancima kojima se plaše ljudi. Koji je poput nas bio zaveden u beskraj uskličnih rečenica što parkirane u naše misli ne vode nikuda, osim u evidentni slom živaca. Da! Jedan od nas. Koji je volio život, svoju obitelj, neke običaje u kojima mu je bilo udobno, možda i Boga.

Sve stane u kutiju od drva s poklopcem. Sve ono što ne vidimo nikada više. Po čemu se prospe crna zemlja i onda nam vječno nedostaje. Stane u kutiju to lice koje smo ljubili, ruke koje su grlile, tijelo što je grijalo za hladnih dana. Mekoća nečije kose, osmijeh od kojeg ti duša propjeva odmah…. trenutna radost. Stane u kutiju toliko malo, a ostane izvan tako puno.

Sve što jesmo, sve što nismo. Sve ono što smo razumjeli, oprostili, prešli preko nečeg što je moglo potresti svijet. Sve pružene ruke o kojima nismo govorili, ali znamo da jesmo….i to nam je najveća hvala. Osjećaji mira pred spavanje. Užareni obrazi od poljubaca. Drhtaj kad nam ide u susret taj netko tko nam je dom, u čije smo srce zanavik uselili.

Svjesnost da vlastitoj djeci ostavljamo samo ljubav i sreću što su nas imali baš takve.

Svjesnost da smo bili najbolja verzija svega o čemu smo pričali i u što smo vjerovali.

Svjesnost da ako je i sutra to jutro koje nam je suđeno za zadnje, odemo spokojni, zagrljeni sa ljubavlju i mirom u nama.

Sretan Uskrs!


KOMENTARI: