IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Papiri i pečati stavili su život na čekanje. Za sve u što kreneš zaustavit će te poput zida u koji neprestano udaraš, silovito i bez pomaka. Zaustavit će te vrijeme u čekanju  suludog i besmislenog, samo po sebi nesvrsishodnog. Napadaju paragrafi sa svih strana, zakoče svaku volju u naletu.

Kad čitam pitanja upućena nadležnima u vezi bilo kojeg problema u našem gradu, ili bilo kojem drugom gradu, u svakom odgovoru je barem jedna rečenica kako se „čeka izrada projektne dokumentacije…. elaborata…. dozvole…..“. Nisu tu krivi nadležni ljudi, krivi su suludi zakoni. I svi mi koji smo ih prešutjeli.  

Gledam ovog čovjeka koji je pješačio iz Rijeke do Zagreba. Želio je učiniti nešto za djecu koja nisu njegova. Čovjeka koji je ukazao na problem izlažući se  osobno, voljom i snagom jednog oca koji može bar pokušati razumjeti kako je to hodati u tuđim cipelama. Onoga kome je stostruko teže.

Nakon što je prepješačio sve te kilometre i došao pred vladu, dočekala ga je hrpa novinara željnih senzacije. Nešto roditelja sa bolesnom djecom. S obzirom na veličinu problema, skupila se šačica ljudi.

Svatko bira svoje načine kako reagirati na problem. Ono što je nama izabrano je da su nas podijelili oni koji lupaju pečate na „projektne dokumentacije u čekanju“. Oni koji žive dok mi čekamo. Podijelili su nas na stranke, krvna zrnca, seksualne orijentacije. Podijelile su nas na religije, boje, lijevo i desno. Podijelili su nas na bogate i siromašne, brišući one između. Podijelili su nas na razne načine. Ali smo se sami podijelili na ljude i neljude. A dok se mi dijelimo umiru djeca. Jer se za njih nema. Jer kasne pečati i lupaju se po par-nepar sistemu. I po podobnosti.

Voljela bih da sam vidjela predstavnike udruge „U ime obitelji“ kako se bore za prava ove djece. Ali ne, njima je važnije tko ga kome i kako stavlja. Voljela bi da sam vidjela  predstavnike crkve kako odlučno nastupaju zauzimajući se za „Pravo na život“, jer TA GA DJECA IMAJU. To su ona djeca koja žive i bore se iz dana u dan. Voljela bih da sam vidjela ministre, gradonačelnike, župane kako se bore za život sam, onaj tek propupali, u začetku, ranjen ni kriv ni dužan, umjesto da se idu slikavati po domjencima za naše pare. Njih su svojevoljno podijelili.

Voljela bih da smo malo više empatični svi skupa. Da progovorimo i za one za koje nitko neće. Voljela bih da više razumijemo i više govorimo o onome što nije u redu. I da se manje dijelimo, a više dijelimo među sobom dobrotu, znanja, iskustva i ruku pomoći.  

Otvoriti obrt možeš u jedan dan. Firmu isto tako. Sve ono na čemu će lopovi zaraditi i uhljebiti nove nasljednike po sistemu „svoj svome“. Sve ide za čas.

Za bolesnu djeca se čeka „dokumentacija o projektu financiranja i rebalansa“. Za njih se nema.  Nema pečata. Nema paragrafa. Nema dozvole ni Prava na život. Za njih se ne moli i ne protestira. Osim kad ovako usput, naiđe ČOVJEK, koji vidi i osjeća. Koji je svjestan da je to moglo biti i njegovo dijete.


KOMENTARI: