IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Šetajući tim divnim gradom prije neki dan, razmišljala sam koliko smo zaglavili u pojam „ne mogu“. Sanjala sam o Rimu godinama, od djetinjstva. Zamišljala obeliske iz Egipta rasute po njemu, popločane ulice po kojima su se toliki ljubili. Hramove, zidine, ljude iz cijelog svijeta. Zamišljala sam male tratorije, zavučene restorane sa vanjskim terasama, šešire sa vrpcama, nasmijanu djecu, melodioznost talijanskog jezika. Zamišljala sam kako bi bilo udahnuti Rim.

Uvjeriš se da nemaš i ne možeš. Mala plaća, ogromni računi. Prioriteti određuju smjer, to je jednostavno tako. Ne možeš sa 1000 kuna kupiti nešto što košta 2000. Ali, uvijek imaš izbor  nešto poduzeti u vezi toga. Ne pametujem, nije mi ni namjera ni stil, hoću samo reći da se može. Jer se može. Ako se mogu ispijati kave svaki dan (8 kuna puta 365 dana), pušiti (20 kuna puta 365 dana).....da ne nabrajam, shvaćate poantu.

Objava  prve knjige, koju sam napisala na laptopu kojem nedostaju čak  4 tipke i ne radi bez punjača, omogućila mi je ostvarenje sna. Ja sam ga sebi omogućila. Nije mi ga dala ni općina, ni stranka, ni država - jer to na koncu konca i nije njihov zadatak. Valja prihvatiti da je toliko toga isključivo na nama. I postati odgovoran za ispunjenje svojih snova. Ili za neispunjenje-svejedno. Na sve imamo pravo.

Rim je neopisiv. Pun. Živ! Vrvi životom i bojama. Ljudi se ne obaziru na boje kojima su obojani. Ne obaziru se koji jezikom govore. Ni kojem se Bogu mole. Grad odjekuje koracima oduševljenih ljudi, zvukom vode sa tisućljetnih fontana, ljubavlju i nekim čudnim mirom.

Ručajući u jednom restoranu stariji konobar nas je posluživao, nasmijan, ljubazan. Naručili smo jelo, i nakon par minuta dolaze nam tri tople  bruskete sa pomama i nekim umakom, božanstvenog okusa. Kuća časti. Nakon jela koje smo naručili i pojeli, nose nam komad torte na jednom tanjuru i tri žličice (jer nas je toliko bilo za stolom) - nismo naručili desert, kuća časti.  Prije odlaska liker od limuna za pozdrav - kuća časti. Odmah da naglasim, hrana košta kao i u našim restoranima, osim ako nećete jesti baš tik uz fontanu di Trevi  na primjer. Ljubaznost, gostoprimstvo. „Hvala“ stotinu puta. Osmjeh. I  ako samo razgledavate po dućanu i ništa ne kupite - opet hvala. Nije istina da će vam naplatiti ulaz na sva mjesta kako se priča. Neće. Možete sasvim besplatno vidjeti toliko toga. Čak i ulaz u prastari  Panteon, Hram svih bogova neće vas koštati ništa.  Najviše će vam naplatiti naravno crkva. I to u Vatikanu. Sve je predivno. I Španjolske skale, di Trevi fontana, Piazza del Popollo, Navona, Republica.... i sve je to besplatno. Potpuno besplatno.

Prošavši kroz vrata Vatikana predivan prizor ukazao se pred nama, impozantne kamene građevine, stupovi, kipovi, fontana i Papina rezidencija. Stvarno ti na tren zastane dah od ljepote. Ali samo na tren. S druge strane tih istih vrata leže beskućnici na kartonskim kutijama. To im je dom. Žive u kartonu. Bosi, ogrubjelih stopala bez obuće, prljavi i nesretni. Dijete mi se malo uznemirilo i vidjela sam mu suze tuge  u očima. Uzela ga za ruku i stala s njim točno na ta vrata s kojim se jasno vide obje slike. „ Sine, ovo što vidiš oko sebe-s obje strane-to je religija, a to što osjećaš u srcu i te suze jer ti je žao – e to ti  je Bog. I nemoj nikad pomiješati to dvoje.“

Žao mi je što ne putujem češće. Na primjerima koje vidiš, osjetiš i čuješ hramom svoga tijela najviše učiš i spoznaješ. Na primjerima kad ti mladi čovjek iz Nigerije priđe jer želi nešto pitati, neki drugi  želi plesati s tobom, kad te žena iz Indije, Japana, Kanade gleda i priča ti pogledom, rukama i nogama jer se ne razumijete baš najbolje riječima ali se smijete od srca jer si pokušavate pomoći pronaći smjer u kojem trebate ići. Primjeri jednakosti među ljudima. Sve želimo da nas se vidi i voli. Da nas se poštuje. Isto nam je srce u grudima. Svi imamo neke svoje snove željne ostvarenja. I dok u našoj ranjenoj zemlji dirigiraju  oni koji su nas odavno prodali za debljinu novčanika, zamaraju nas nečim što je bilo prije više od 20 godina, tamo negdje ljudi žive. Jer se može.

Može se!


KOMENTARI: