IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Projekti su zauzeli prvo lice jednine. I prvo lice množine. Raznorazni idejni planovi, novci iz EU fondova, kreveljenje ispred kamere i potpisivanje povelja, a čovjeka nigdje. O djeci da i ne govorim. Valjda se u nekom trenu dogodio taj prijelomni trenutak u kojem je svrha sama po sebi prestala postojati i pretvorila se u klečanje za aplauz mase. Po cijenu svega. Obraza, morala, nemogućnosti za pogledati se u ogledalo. Moderno doba? Internet življenje? Kako se to zove?

Dokumentacija je prva zapovijed u današnje vrijeme. Ažuriranje za novine i portale o svemu što se radi.  Ako je popraćena kojom dobrom fotografijom i 4 komentara na društvenim mrežama - to je to.  Zadatak - ispunjatak! Lovorike za glavešine, i pokoji pljesak za radnike. Kad ljudi doznaju  da radiš u takvom području, novinarskom, spisateljskom, informativnom, čitanom - naglo promijene ponašanje i uvlače ti se i u dupe. Za što? Da lažeš za njih. Da te plate  pisati samo ono o čemu im drago i u čemu su veliki kad već u sebi nisu.

Davne 1886.godine ljudi su bili odvažniji od nas. Radnički prosvjedi u Chicagu u kojem su izgubljeni životi i mnogu su završili u zatvorima imali su svrhu zaustaviti iskorištavanje radne snage, niske nadnice i višesatni radni dan od 12, pa čak i 18 sati.  1.svibnja 1886. godine u Chicagu prosvjedovalo je nekih 40000 radnika. Imali su jasan motiv i zahtjeve : 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Naravno da su došli  organi s puškama, ubili ih 6 i ranili 50-ak., uhapšenih se ni ne zna točan broj.  U spomen na krvoproliće toga dana i danas se obilježava Međunarodni praznik rada. Ne znam znate li da je naš Sabor sklon igranju riječima ovaj praznik nazivao i Blagdan rada, čitavih pet godina. Pa su se opet malo igrajući se dokumentacijom  dosjetili da je ipak imenica blagdan - dan posvećen vjerskom običaju, a imenica praznik - dan posvećen važnom događaju za zajednicu ili međunarodni dan posvećen nečemu.

Danas ljudi više nemaju taj elan ni volju. Nemaju ni hrabrosti ni želje. Uvjereni kako bolje ne može, kako likovi s televizije znaju ionako sve bolje od nas i misle za nas. Danas je normalno da majke rade opet i ponovo po 12 sati  i sretne su ako dobiju plaću. Normalno je da se kod privatnika radi za plaću koja je minimalac od 2600 kn i po njoj će ti se računati mirovina, a ostatak „na crno“ dobiješ na ruke jer je gazdi tako lakše. A i tebi isto dobro jer se mirovini ionako ne nadaš. Normalno je da  i te „gazde“ država satare do koljena, jer koliko se doprinosa, prireza, poreza i neimenovanih sranja poplaća  svaki mjesec dobro da itko više ima privatni posao. Normalno je da je dječji doplatak  199 kuna jer je to izvrstan iznos za dijete, imaš za pastu i četkicu i može prati zube tri puta na dan. Normalno je da pomoćnici u nastavi rade predivan i emotivno težak posao za 2000 kn koje im se isplate kad su u županiji dobre volje. Normalno je da se učitelji, nastavnici, profesori, doktori zatrpavaju papirologijom koja je smeće povrh smeća i služi valjda za analizu analize zbog analize analiziranja. Normalno je da ljudi s karcinomom ne dožive mirovinu, jer umjesto da se dostojanstveno liječe oni rade kao najzdraviji. Normalno je da je sve nenormalno.

Dokumentacija u svemu i o svemu. Projekti su zauzeli prvo lice jednine. I prvo lice množine. Raznorazni idejni planovi, novci iz EU fondova, kreveljenje ispred kamere i potpisivanje povelja, a čovjeka nigdje. O djeci da i ne govorim.


KOMENTARI: