ŠTAFETA SMRTI
Zaglušujuća eksplozija, bljesak pred očima, zujanje u ušima... a zatim grobna tišina. Doživjeli su to, kroz nekoliko filmskih efekata, svi oni koji su ovog ponedjeljka pristigli u dvorac Vitturi u Kaštel Lukšiću kako bi nazočili projekciji filma „Štafeta smrti“ autorice Nade Prkačin, a koji govori o ratnim zbivanjima u studenom 1991. godine pokraj Marinaca u ravnoj Slavoniji.

No, publika u Vitturiju, na sreću, nije doživjela onaj osjećaj kad ti se topla krv slijeva niz tijela, kad hvataš zrak, a pluća ga, zbog brojnih rana, ne mogu zadržati, kada ne osjećaš noge, a bol ti para svaki nerv u tijelu i kada punih 12 dana ležiš na jednom mjestu, ranjen i nepokretan, a sve što imaš je poneka kapljica mutne vode iz Vuke i misli... svakojake misle.

A upravo to doživio je hrvatski branitelj Ivica Jurčan, jedan od HOS-ovaca koji su krenuli 10. studenog 1991. godine u proboj iz Bogdanovaca prema Vinkovcima kako bi spasili brojne civile s vukovarskog područja.
Taj proboj i sve što se događalo, ispisalo je jednu od najstrašnijih ratnih priča, koje je autorica Nada Prkačin filmom „Štafeta smrti“ zabilježila i dokumentirala za sve buduće generacije, kao svjedočanstvo o ljudskoj hrabrosti, snazi i upornosti.

Radnja filma, u kojem se između ostalih, u ulogama svojih roditelja pojavljuju djeca hrvatskih branitelja, započinje u okupiranim Bogdanovcima i željom HOS-ovaca te pripadnika MUP-a i Garde da spase civile i odvedu ih na slobodna područja. Neki od njih bili su „dečki sa zagrebačkih ulica“, slabo su poznavali teren kuda su išli, pa iako svjesni minskih polja, hrabro su predvodili kolonu civila. Kako bi u tom proboju, onaj koji je vodio kolonu ginuo, tako bi tu „štafetu smrti“ preuzimao drugi vojnik.

- Obišli smo rovove, pokupili civile i krenuli prema Nuštru i Vinkovcima. Do slobodnog teritorija, u blizini kupališta u Marincima dijelilo nas je minsko polje. Kako bi zaštitili civille prvi smo išli mi, vojnici. Ako netko stane na minu i strada, drugi vojnik bi ga zamijenio i sve tako dok civili ne bi bili na sigurnom.
Odjednom, mi vojnici uletjeli smo u minsko polje, gdje nas je 11 ostalo ležati, njih dvoje je poginulo, a nas devetero bili smo ranjeni. Ljudi, koji su bili s nama pružili su nam prvu pomoć, koliko su mogli, ali nije imalo smisla da ostanu tu, već su krenuli dalje, no i dio njih poginuo je prije nego su došli na cilj.  Jedan od nas ranjenih pokušao je doći do Vuke i vode, i u Vuki je ostao. Od posljedica ranjavanja ubrzo su preminula i još četvorica. A nas četvorica ostali smo ležati i čekati što će dalje biti. Meni su stradale obje noge, lijeva i desna ruka, a tijelo mi je bilo izbušeno gelerima – kaže u filmu Ivica Jurčan, stopostotni invalid, koji je stigao i na kaštelansku projekciju, kako bi zainteresiranima prenio dio stravičnih svjedočanstava.

A preostala četvorica, Ivica Jurčan, Đuro Kovačević, Tihomir Iveta Piđo te Ramo Hrbatović, s brojnim ranama i nemoćni, ostali su ležati punih osam dana na istom mjestu, dok nije stigla pomoć. Osam dana, kako se moglo čuti u filmu, u kojima su razgovarali, upoznavali se, tješili, brojali minute, smrzavali se, planirali zajedničku smrt... Jedni su druge nastojali nasmijati da zaborave na bol i nemoć, a u tome je prednjačio Ramo, inače čistač sa zagrebačkih ulica, kojem su šale bile sastavni dio svakodnevice.
- Nemojte sad, poslije ćemo se ubiti – govorio im je Ramo na njihova razmišljanja da sami sebi prekinu muke.

Nakon osam dana za dvojicu njih stigla je pomoć, slijedećeg dana i za trećeg, a Ivica Jurčan ostao je ležati punih 12 dana, nakon čega su ga s tog mjesta izvukli neprijateljski vojnici. Za Jurčana je uslijedio novi pakao, od neodgovarajuće medicinske skrbi u Beogradu do nekoliko mjeseci u logoru u Sremskoj Mitrovici.

Osim Jurčanovog, Nada Prkačin u filmu je zabilježila i svjedočanstva ljudi koji su im pomagali i kojima su oni pomagali te jedinog, uz Jurčana, danas preživjelog, Đuru Kovačevića. Naime, Tihomir Iveta preminuo je 2002. godine od posljedica ranjavanja i bolesti, a Ramo Hrbatović 2015. godine

Na kaštelanskoj projekciji gost je bio i Damir Radnić, ratni zapovjednik HOS-a.
- Da se kojim slučajem ovakav strašan događaj dogodio u bilo kojoj drugoj zemlji, do sada bi se snimilo na desetke filmova, napisale knjige. Da se ovo dogodilo u bivšoj državi djeca bi o ovim junacima učila u udžbenicima.  Kod nas punih 27 godina ovi su junaci bili bezimeni i hvala Nadi Prkačin koja se odlučila na ovaj korak – kazao je Radnić.

Projekciju filma u Kaštelima organizirala je dragovoljačko-braniteljska udruga Stina pradidova, a u ime domaćina sve je pozdravio Željan Jurlin, koji se zahvalio gostima što su omogućili da i Kaštelani vide ovo tužno, ali jako svjedočanstvo.
Jurlin se zahvalio i zbog činjenice da su Jurčan i Radnić u Kaštela stigli s prezentacije filma u drugom kraju Hrvatske, a dan kasnije ponovo ih čeka prezentacija stotinama kilometara dalje.
Jurlin je napomenuo i kako je, unatoč što nedostaje financijske podrške u ovakvim projektima, i ostvarivanju financijskih gubitaka, važno prenositi istinu o Domovinskom ratu.

Predsjednik udruge, Ante Komljen zahvalio je svima koji daju podršku radu udruge i ovakvim događanjima, među ostalim i Gradu Kaštela, u ime koga je ove večeri projekciji nazočio dogradonačelnik Grgica Benutić.
Projekcija filma popraćena je i s nekoliko pjesama u izvedbi opernog pjevača Ratomira Kliškića.

Foto: Ivana Topić (PGK)


KOMENTARI: