hren
 

"Ja sam Ante Buljubašić iz Kaštel Novoga. Vridan sam, dobar i pošten. Nikome nisam ništa loše u životu napravio"

Vedar i nasmijan mladić koji vam na prvu djeluje kao da nema nikakvih briga u životu pokazuje koliko je zapravo jedan osmijeh dovoljan da prikrije sve ono manje dobro što mu se u životu dogodilo.

Tople oči i nevino lice 28-godišnjeg Ante Buljubašića, njegova mirnoća i staloženost, ne otkrivaju nam ništa tužno ni ružno, a vjerujte mi, dogodilo se i ružno i tužno u njegovu životu.

Ante je mladić s posebnim potrebama. Kada je imao 12 godina umro mu je otac. Ima mlađu sestru, 23-godišnjakinju koja je također osoba s posebnim potrebama. Majka koja se brine o njima sada je u mirovini. Žive u kući u Kaštelima koju bi trebalo djelomično i obnoviti… to je ukratko priča o Anti s kojim sam se našla na kavi kako bi mi ispričao novosti iz svog života jer Ante vam dragi moji voli sjediti na kavama, zabavljati ljude oko sebe i promatrati lijepe cure.

– Ja sam Ante Buljubašić iz Kaštel Novoga. Vridan sam, dobar i pošten. Nikome nisam ništa loše u životu napravio – započeo je svoju priču moj sugovornik.

– Po kaštelanskim i trogirskim ulicama sam svakoga dana. Svi me znaju u mom kraju. Kada me sretnu pitaju me ‘di si Ante, kako si’, pozovu me i na kavu.

Neka iskustva su dobra, a neka ipak gorka. Ima mlađarije koja mu se zna narugati, a Ante im i ovim putem poručuje kako su bezobrazni jer je on dobričina i svakome bi pomogao.

Sugrađani su već navikli na ovog osebujnog 28–godišnjaka pa su mu neki od njih financijski malo pripomogli u ljetnim mjesecima. Tako je naš Ante obavljao pomoćne poslove; nosio kutije s voćem na trogirsku tržnicu, pomagao iskrcavati robu, pa je čak i brodove vezivao.

– Pomagao sam vezivati brodove Alenu koji drži liniju Trogir – Okrug, a on mi je zauzvrat dao nešto novaca. Nisam lijen, ja sam vridan i radit ću jer moram zaraditi novac – kazuje Ante.

A onda se prošle godine nešto pomaklo i Ante evo već godinu dana ima ‘stalan’ posao.

– Prošle godine dobio sam posao u jednom noćnom klubu na Poljudu koji radi četvrtu godinu za redom. Obavljao sam pomoćne poslove i bio sam zadovoljan. Onda sam prešao u ljetni đir kafića-kluba na Bačvicama. Nosio bih led, gajbe s pićem, slagao baštu i sada sam se opet vratio na Poljud. Radim po potrebi, najčešće srijedom, petkom i subotom i to noćne smjene i dobro mi je.

Naglašava Ante kako ima super odnos i s vlasnicima kojima se ovim putem mnogo zahvaljuje.

– Moram reći kako su mi gazde Petar, Šime, Frane i Marin prva liga. Omogućili su mi da radim i da nešto novaca donesem kući, svojoj obitelji i na tome sam im jako zahvalan. A kako volim igrice omogućili su mi da nedavno kupim i Play Station – smije se zadovoljno te kaže ‘napiši da sam pozdravio i zaštitare, njima isto pomažem kada zatreba’. Na posao mu nije teško ići autobusom, ali često ga vozi i odvozi njegov prijatelj Toni.

– Na posao bez problema idem autobusom, ali me često doveze i vrati kući moj prijatelj Toni. On mi je pomogao i pronaći ovaj posao na koji dođem oko 23 sata i završavam ga oko 5, 6 ujutro. Potom idem doma i spavam, zamijenio sam noć za dan tako da noću radim, a danju spavam.

A kada ne spava, osim što igra PS, Ante se voli prošetati uz more, učiniti đir po Trogiru i Okrugu, popiti kavu i družiti se s ekipom.

– Draže mi je prošetat, sist i gledat lipe cure nego se bavit balunom – nasmijao me Ante koji nije nešto zadovoljan Hajdukovom igrom u zadnje vrijeme, ali s obzirom da je to bolna točka nismo je previše ni komentirali.

Ovaj optimistični mladić ne vidi nikakvih prepreka u životu, ima svoj cilj; a to je biti pošten i dobar, biti čovjek unatoč svemu. Ali s tugom u očima ipak pokazuje kako žali za jednim. Svojim ocem.

– Kada me pitate što mi nedostaje u životu, otac. Žao mi je što je umro dok sam bio mali i jako mi fali očinska ruka u životu – tužno će Ante, ali vrlo brzo opet osmijeh navlači na lice i spominje cure.

– Nemam cure, slobodan sam i tražim curu. Nije bitno koje joj je boje kosa, jel mala ili velika, mršava ili debela, samo neka je ozbiljna i da me cijeni ovakvoga kakav jesam jer nisam rođen savršene ruke – svjestan je svega.

Pa se opet vraća na svoju obitelj, majku koja je u penziji, a za koju kazuje kako se bavi poslovima u vrtu oko kuće gdje zna posaditi i ponešto povrća, te svoju sestru koja je mlađa od njega te se kao što i inače biva u bratsko-sestrinskim odnosima tu i tamo porječkaju. Njih troje živi u kući pok. djeda i dobro im je, ali bi im bilo bolje i ljepše kada bi se nešto malo i obnovilo.

– Teško nam je živit s tako malo prihoda, mamina mala mirovina i nešto novca što ja zaradim. Ali guramo, ne damo se. Sada imamo problem s krovom kuće jer propušta, vlaži i stvaraju se gljivice tako da bi ga trebalo sanirati. A i prozori su već stari tako da bi i njih trebalo zamijeniti novima. Moramo kupiti i novi frižider, a to sve košta – objašnjava mi pa brzo mijenja temu kako je baš lijepo živjeti u Splitu u koji bi se jednoga dana želio preseliti.

– Split mi je draži od Kaštela, volio bih jedan dan živjeti ovdje, ali u Kaštelima je moj dom, moja obitelj. Teško mi se odlučiti na preseljenje – rekao je.

Tko zna, možda jednog dana Ante i bude zamijenio kaštelanske ulice najlipšim ulicama grada pod Marjanom. A do tada će i dalje biti glavni na ‘svojim’ ulicama.

Izvor: dalmacijadanas.hr


KOMENTARI: