hren
 

LIJEPA PRIČA IZ KAŠTELA
Nema stajanja, tri para ženskih ruku u rukavicama na veliki stol iz kašeta bacaju losose, svježi su to, obilati komadi, u svakom je minimalno pet kilograma, netom pristigli iz norveških voda. Sjaji im se oko, lijeska narančasto meso koje pod dodirom profi noža, a svakom je cijena minimalno 300 eura, iskoči čim se zareže glatka, zdrava koža. Za tjedan dana hermetički upakiran kao vrsna dimljena delicija svoj će put će iz srca kaštelanskog proizvodnog pogona, ne većeg od 150 kvadrata, nastaviti prema jednom od 200 maloprodajnih mjesta najvećih hrvatskih trgovačkih lanaca.

Ili u drugoj soluciji, k trpezi nekog od 300 hrvatskih visokokategornika i restorana koji drže do svoje gastronomske kvalitete. Pa svom gostu žele ponuditi najbolje, recimo za doručak dimljenog lososa blage ljubičaste boje. A to je onaj koji se u pogonu “Pušnice Bek” u srcu Kaštel Novog, jedinog hrvatskog pogona registriranog za preradu ribe, mesa, voća i povrća, marinirao u cikli. Taj je doslovce jedinstven u cijelom svijetu.

Sedam dana godišnjeg odmora

- Nemamo zalihe, radimo isključivo na dnevnoj proizvodnji, sa svježom namirnicom, koja odmah ide u preradu. Držimo se gesla: Život je prekratak da bi se loše jelo… I usprkos tome što ne ulažemo u reklamu, ne pojavljujemo se ne TV-u, jer jednostavno nemamo novca za takve marketinške akcije, preskupe su nam, ipak imamo klijentelu koja nas je prepoznala. Zašto? Zato što umjesto u promociju ulažemo u kvalitetu. To je pravilo broj jedan u našem poslovanju – kaže Dražen Žuža, direktor “Pušnice Bek”, pogona koji je svojom lepezom dimljenih delikatesa obogatio i osvojio hrvatsko tržište.

I bogme ne preuveličavamo. Od svega dimljenog lososa na domaćem tržištu, 47 posto nosi oznaku ove kaštelanske tvrtke. Njihove delikatese se nalaze i na policama austrijskih trgovina. U pregovorima su i sa slovenskim nabavljačima. Krizi usprkos, pojačanoj činjenicom da je njihov proizvod ipak spada pod egidu delicija, a ona, znamo, nije jeftina, i ove godinu zatvaraju s dobrim saldom. Ako ćemo jezikom brojki, “Pušnica Bek” će 2014. završiti s 45 tona prerade, što je za čak 43 tone više od 2009., kad su bračni par Biserka i Elmar Klein u Kaštel Novome otvorili pogon. Za njihove su partnere u poslu, Dražena i suprugu mu Marijanu, jednu od one tri radnice koju smo zatekli u borbi s povelikim lososima, te šest stalnih zaposlenika što u pogonu rade od njegova otvaranja, sve su to i više nego dobri razlozi za optimizam.



- Strpljivi smo, idemo polako, gledamo dugoročno, ne razmišljamo megalomanski, ciljem držimo preradu do sto tona ribe i mesa na godinu i smatramo da nam je svaki poslovni partner jednako vrijedan, bez obzira ima li lokalčić ili vrhunski hotel s pet zvjezdica. Znate li da smo posao digli bez kune kredita i lipe državnog poticaja. Malo pomalo, uvijek uz isti tim radnika. Radimo u unajmljenom prostoru, i uopće ne razmišljamo o kupovini svoja četiri zida. Čemu ulaziti u nepotrebne investicije u ova teška vremena. Vodimo se primjerom i jedne njemačke tvrtke koja već tri generacije djeluje u unajmljenom prostoru. Pa ako mogu oni, možemo i mi, zašto u praksi ne primijeniti dobra poslovna iskustva - kaže Žuža.

Skroman je. A ne bi trebao biti s obzirom na rezultate. Nema ni tajnicu, sam nam je skuhao kavu, sa smeđim šećerom koji je uz sol sastavni dio marinade za sve njihove dimljene proizvode. On je i logističar, ugovarač novih tržišta, degustator i promotor, a kada treba i vozač, trgovački putnik i radnik u skladištu, kamo je i otišao nakon našeg odlaska. Supruga Marijana je zadužena za knjigovodstvo i proizvodnju, i to doslovce s rukama u ribljoj utrobi. Ne boje se onog oporog mirisa riblje friškine koji se domalo zalijepi za robu, postole.

- Ne možeš od njega pobić. Težak je. Ali navikneš se brzo. Od toga na kraju krajeva živimo. O.k. je, nismo u minusu, ne kasnimo s plaćama, ali tu smo po cijeli dan. Imamo samo sedam dana godišnjeg odmora, jedinog u godini. Ostale dane radimo. A s obzirom na to da smo obiteljska firma u posao smo, za sada sezonski, počeli uvoditi i sina Marka, inače studenta druge godine splitske Ekonomije, te kćer Luciju, srednjoškolku iz smjera Prehrambeni tehničar - kaže Žuža.

Na ruku im ide i to što nemaju konkurencije na domaćem tržištu, jednostavno nema firmi koji se bave ovakvom proizvodnjom. A osim ribe od nedavno su u ponudu uveli i dimljeno meso, po čemu su postali uistinu unikatni.

- E, to je novitada. Nedavno smo počeli nuditi dimljena pačja, pureća i pileća prsa. Pridružili su se oni tako onim četirima vrstama dimljenog lososa, dimljenoj tuni koju nazivaju morskim pršutom, inače našim najprodavanijim proizvodom, potom dimljenoj sabljarki, skuši, brancinu, oradi, pastrvi, kozicama, dagnjama i hobotnici. E tu su još i carppacia od dimljene ribe. Sada smo sve zaokružili. Zapravo nema namirnice koja se ne može dimiti, ali pitanje je kakav je njezin konačni okus. Nije svaki kako treba.

Čak bi se i glava od lososa mogla iskoristiti

Nedavno smo na primjer napravili carppacio od govedine, ali nismo bili zadovoljni jer ima kratak vijek trajanja. Taj ga je faktor odmah eliminirao iz eventualnog ulaska u kontinuiranu preradu. Ali zato je ova linija s dimljenom peradi bila pun pogodak – kaže Žuža.

I to toliko pun da su neki hotelijeri već sa svojih švedskih stolova izbacili određene vrste salame, nauštrb dimljenih prsa peradi. Ova je novina zapravo pokazala kako dobar temelj u biznisu čine upravo ulaganja u nove proizvode. A ako ćemo o ulaganju, Žuža je brzo shvatio kome se treba obratiti za proboj. I vodio se pritom egidom kako u ovom poslu brdo ipak treba doći Muhamedu. Preneseno rečeno, imao je dobar špurijus da se za širenje informacija o novim proizvodima treba obratiti direktno centrali. A to nisu vlasnici restorana, kojih doduše nije izbjegao, već njihovi glavni ljudi, meštri od kužine. Kuhari.

- Put me odveo k njima. Prema jednom, drugom, treće, stotom. Imao sam i početničku sreću, u vrijeme kada sam im počeo prezentirati naš proizvod već je nastala velika metamorfoza u našem kulinarstvu. Da sam s ovim krenuo prije deset godina tko zna kako bi me, i uopće bi li me prihvatili s novim sadržajem. No stigla su nova vremena, naši se kuhari educiraju vani, u lokale, hotele dolaze vrhunski znalci, stranci koji imaju nova saznanja. Dogodio se veliki preokret, stvorila se nova kuharska sila željna novitadi, svjesna da gostu više ne možeš za doručak nuditi samo jaje na dva načina, kobasicu, kruh, paštetu i malo salame.

Odmah su shvatili što nudim, i tržište se lako počelo širiti. Da, ponosan sam da naše dimljene artikle nude najprestižniji hrvatski hoteli, kako ih ima i na jelovniku onih u stranom vlasništvu. Ali sretan sam da se naši artikli nalaze i u onim manje glasovitim restoranima. Nema kod nas razlike, mi želimo lepezu, ne dominantnog naručitelja - mudro će Žuža.

Naravno, uvijek se na kraju balade postavi pitanje kvalitetne sirovine za preradu, koju u hrvatskim uvjetima ponekad nije lako dobiti. Stvar se spašava uvozom, no uvijek samo svježe ribe, vrhunske kvalitete, jer se jedino tako, kaže Žuža, mogu ispuniti postavljeni certifikati kvalitete.

- Čim riba stigne kreće ručno filetiranje, što je naš kuriozitet. Zapravo se od ribe sve može iskoristiti. Evo primjerice od lososa samo glavu bacamo. Ne postoji interes za njeno otkupljivanje, iako bi se od nje mogli napraviti vrhunski jušni temeljci - objašnjava Žuža.

IFS je naša najbolja reklama

A onda nas potom informacijama filaju radnice, pokazujući nam kako se nožem oštrim kao britva u vještom potezu suču lososovi šniceli, duge fete koje potom idu na marinadu. Onda se s kosti odstružu komadići sočnog mesa koji se pakiraju zasebno, a najbolje odgovaraju uz tjestenine. Malo se ti komadići izdinstaju, i uz dodatak pelata eto vrhunske poslastice. Ne baca se čak ni kost, jedna domaća firma otkupljuje te ostatke i od njih radi riblje brašno.

- Filete potom stavljamo u marinadu, pac koji se radi od mješavine soli i šećera, tu onda malo stoji dok se ne sjedine okusi. Potom idu u dimilicu na dimljenje. Radi se o specijalnim uređajima koji proizvode dim na bazi bukovine, pomiješane s još nekom drvnom građom, a koja je, to je naša mala tajna. Potom se fileti suše prirodnim putem, a onda ide pakiranje. Sve što smo naveli radi se u ovom pogonu – pričaju nam djelatnici.

E sada, evo još jedne tajne koja je ovoj maloj kaštelanskoj tvrtci sa zavidnim poslovnim rezultatima otvorila put prema vanjskim tržištima. Nauštrb reklami, novac se radije iskoristio za postupak dobivanja IFS certifikata kvalitete, kakvim se može podičiti tek 20-ak hrvatskih tvrtki. A koliko je to važno pokazuje i stav nekih europskih nabavljača, koji jednostavno ne žele uzimati proizvod ako proizvođač nema i taj dokaz kvalitete. On dakako košta, isto kao što koštaju i troškovi dolaska i smještaja europskih IFS inspektora.

- Certifikat IFS-a je iznimno važan, i košta koliko košta, ali nismo o tome dvojili kada smo ga odlučili uvesti. A stiže nam uskoro. On je korak iznad HASAP-a koji također imamo. Znate kako se on u praksi kontrolira? Dan prije dolaska s neke europske adrese javi vam se IFS-ov kontrolor i kaže sutra stižem. Ako ste išta zgriješili u postupku proizvodnje, bogami više i da hoćete nemate vremena za ispravak. To znači da u svakom trenutku morate sami sebe kontrolirati. I to je zapravo dokaz vrhunske kvalitete. Eto još jednog razloga zašto ne ulažemo u marketing. Opravdavanje IFS-ovih traženja je naša najbolja reklama, to su otvorena vrata u svijet ozbiljnih naručitelja naših artikala. To je budućnost – kaže Dražen Žuža.

Izvor: Slobodna Dalmacija


KOMENTARI:

Stari Komentari (8)

  • (Gost_7178)

    Sposoban. Mukte propaganda u slobodnoj i portalu.

    oko 5 godina prije
  • (Gost_1127)

    Glavno da si ti sposoban pametnjakovicu zavidni

    oko 5 godina prije
  • (Gost_8650)

    Kako znaš da je besplatno? Čovik je platija u kobasicama od lososa.

    oko 5 godina prije
  • (Gost_3659)

    Sramota! Zar nije Hrvatima bavljenje proizvodnjom i preradom zabranjeno?

    oko 5 godina prije
  • (Gost_1968)

    Eto ti sutra inspekcije i ostalih lešinara na vrata :)

    oko 5 godina prije
  • (Gost_2169)

    zanima me..cijena..narezana i upakirana u sto i dvista grama..

    oko 5 godina prije
  • (Gost_2169)

    izgleda..da tu..meni dragu hranu od susena laksa..nitko od domacih ne konzumira..pa i nezna cijenu,,a i gazde se ne javljaju..pa zakljucujem..jedu samo stranci..;)

    oko 5 godina prije
  • (Gost_7168)

    konzumiraju naši, ali samo na domjencima di je mukte.

    oko 5 godina prije
Komentiranje je moguće smo putem facebook komentara
 


  Pokrovitelj rubrike Gospodarstvo - Cemex Hrvatska