DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE
Teška je situacija i za Kataloniju i za Španjolsku. Katalonska vlast je ovom odgođenom odlukom izvela taktički manevar kojim će izazvati interes Madrida, ali i Bruxellesa da pokuša osnažiti svoju autonomiju i da se u nekom budućem povoljnijem trenutku odvoji od Španjolske

Katalonski predsjednik Carles Puigdemont objavio je sinoć nedovoljno jasnu i kompliciranu odluku o tome da je Katalonija na referendumu glasala za neovisnost i odcjepljenje od Španjolske, ali se proglašenje neovisnosti odgađa kako bi se u idućih nekoliko tjedana otvorila vrata za dijalog sa španjolskom vladom.

Dijaloga s Madridom teško da će biti. Do referenduma o neovisnosti i značajnog rasta broja pristalica u prilog neovisnosti Katalonije ne bi niti došlo da se Rajoyova ali i prethodne vlade nisu ponašale iznimno tvrdo prema Kataloniji, oduzimajući joj s vremenom i stečene autonomne ovlasti. Ono što su sa Španjolskom uspjeli dogovoriti 2005. godine, suspendirao je 2010. španjolski ustavni sud koji je, čini se, tradicionalno snažni podupirač španjolskog centralizma.

Puigdemont je svojom odlukom zatražio i dobio izvjestan predah ali ne treba očekivati da će protok vremena donijeti neki pozitivan pomak u prilog katalonskom mirnom stjecanju neovisnosti.

Ne bi bilo nikakvo iznenađenje čak ni to da umjesto dijaloga, Madrid suspendira katalonsku autonomiju pa i da složi optužnicu protiv Puigdemonta, kao što se drakonske kazne najavljuju protiv 16 dužnosnika katalonske vlade koje je Španjolska uhitila prije referenduma. Pod optužbom za pobunu protiv države je i šef katalonske regionalne policije.

Možda ipak za daljnjom represijom Madrid neće posegnuti jer zasad što se Katalonije tiče niti nema konačnog i pravog razloga za to.

Nije naravno dovoljno proglasiti državnu neovisnost. Ona sama po sebi ništa ne znači osobito, čak i ako ne izaziva velike društvene podjele i unutarnje sukobe. Za konzumaciju neovisnosti jedne države, potrebno je da tu neovisnost neki zamjetniji broj država u svijetu i prizna. U slučaju Katalonije to se ne bi dogodilo. Zemlje Europske unije bile su jasne, jasne su bile i glavne europske političke grupacije - svi oni izjasnili su se u prilog jedinstva španjolske države i rješavanja problema u unutrašnjopolitičkom dijalogu. Bez obzira što znaju da španjolska vlada taj dijalog ne želi. I bez obzira na brutalno nasilje koje je demonstrirala španjolska policija prilikom katalonskog referenduma.

Nije vrijeme za rađanje novih država secesijom od država članica Europske unije. Povoljnije okruženje za odvajanja mogu donijeti jedino snažniji politički potresi u Europi, ali oni obično donose više lošeg nego dobrog.

Teška je situacija i za Kataloniju i za Španjolsku. Katalonska vlast je ovom odgođenom odlukom izvela taktički manevar kojim će izazvati interes Madrida, ali i Bruxellesa da pokuša osnažiti svoju autonomiju i da se u nekom budućem povoljnijem trenutku odvoji od Španjolske.

Puigdemont i vladajući znaju naravno da je sama Katalonija sasvim podijeljena u opredjeljenju 'za' i 'protiv' neovisnosti i odcjepljenja od Španjolske. Sada je izlaznost bila 43 posto. Onaj prvi savjetodavni referendum koji je organiziran 2014. godine u mnogo mirnijem ozračju nego ovaj 1. listopada, imao je i manju izlaznost birača. I prema anketama, nema drugog zaključka nego da je i dalje u Kataloniji nešto više onih koji su za ostanak u Španjolskoj nego za izlazak koji nosi ogromne rizike, sigurnosne i ekonomske.

Na Puigdemonta su sigurno značajan utjecaj imale velike unionističke demonstracije u Kataloniji. Protivnici neovisnosti imaju jednako demokratsko pravo glasa i slobode govora.

A odnosi španjolske vlade i katalonske, koju podupire pola Katalonaca, su, čini se, trajno i nepopravljivo narušeni. Zato se ne vidi u idućim tjednima neko ohrabrujuće rješenje.

Izvor: Novilist.hr


KOMENTARI: