VIKTOROV POUČAK
Pitam se, je li u Hrvatskoj grijeh boriti se za domaće proizvode? Posebno, je li grijeh kada se radi o trenutno, u odnosu na okoliš i na cijenu postrojenja i obrade najboljem rješenju u svjetskim razmjerima? Oni koji ne vjeruju neka odu do Marišćine i uvjere se kako višestruko skuplja tehnologija ne funkcionira

Izgubili smo struku. Uveli smo autoritet položaja, a ne autoritet struke. Danas se pod strukom smatra što misli uski krug »političara« i što u njihovo ime misle oni koje su »političari« postavili da upravljaju javnim tvrtkama, ministarstvima i upravi.

Postali smo država u kojoj se vrijednost informacije mjeri važnošću položaja onoga tko što kaže. Ako je netko bio ministar, nevažno jer je to postao u nekim koalicijskim pregovaranjima i trgovini, bez obzira na prijašnje iskustvo i stručnost, njena ili njegova odmah ima posebnu težinu. A oni koji na taj način postanu ministri uglavnom se ponašaju »kao da su pobrali svu mudrost svijeta«. A naši mediji su naši mediji. Jednaki stanju u društvu. Ni bolji ni lošiji. Pozivaju te i takve, pitaju ih i najsloženije stvari i onda se zahvalno smiješe kada dobiju neki »mudar« odgovor. To što odgovor nema veze sa strukom i što je i to mala kap silne bujice koja polako kida civilizacijske veze sa razumom, brine još samo malobrojne.

A nije lako biti niti protiv argumenata položaja. Jer gotovo da ne postoji prilika da prođe neki argument struke. Možete im pisati, upozoravati, hvaliti ih ili vrijeđati, oni ostaju zaštićeni u svojim sinekurama, svjesni da je jedina istina ona njihova. Bilo bi odlično da odgovore. Mogli bi stvoriti dijalog. Sigurno bi se dogodilo da su često i oni u pravu. Imaju više informacija, a ne mora značiti da je cilj pojedinca i cilja cijeloga društva, iako kod nas ispada da je tako, kako svjedoče bezbrojni primjeri à la Agrokor. Oni gore ne odgovaraju. Ignoriraju kao da ne postojite. Kada ispadne da ste u pravu, a oni potrošili i naše pare i napravili štetu idu dalje na slijedeći položaj. Njima samo još jedna recka na listi položaja. To što nisu napravili ništa nema veze.

Akademska zajednica u mišjoj rupi

Nije drugačije niti sa savjetnicima. Onaj koji je savjetovao za promašene centre gospodarenja otpadom Marišćina i Kaštjun ima recke za otpad, onaj koji je savjetovao u Sisku tri puta predimenzionirani uređaj za pročišćavanje otpadnih voda i u Brckovljanima, gdje se zaboravilo da uređaj ima smisla samo ako postoji kanalizacija radi dalje, jer ima recke za vode.

A normalna struka? Normalna akademska zajednica? Polako nestaje. Opravdano se zavukla u mišju rupu. U društvu kada struka izvire iz položaja svako znanje može koštati egzistencije. A većina živi od plaće do plaće. I zato nikoga ne prozivam. Razumijem strah, iako su meni moji roditelji ugradili neki čip tako da se osjećam neuništivo. Pišem, ostavljam tragove i uglavnom pogađam »u sridu«. Iako to u društvu ovakvog (ne)znanja nije ni neka mudrost, ako ste učili škole ranije i ako niste dopustili da vas svjetlo demokracije tako jako zaslijepi da zaboravite čak i elementarne prirodne zakone.

Ponosan sam na »poučak« Splitski ljudocid. Nikad više reakcija. Javili su se i neke zainteresirane skupine, koje su shvatile da možda istina ne leži samo na strani službenih priopćenja. Pozvan sam i na tribine. Vjerujem da se može pomoći kako se stanovnike Splita ne bi nepotrebno maltretiralo i ugrožavalo, ali i da sanacija na stručan način ide dalje.

Tekst je prihvaćen od drugih medija, uključujući i Slobodnu Dalmaciju

Već sam skoro završio slijedeći »poučak« kad je u Slobodnoj Dalmaciji je osvanula reakcija po kojem sam odjednom postao krivac, koji neargumentirano širi paniku. Da nema mene sve bi bilo idealno. Kažu da konačno padaju maske. Misle na mene, a ja opet mislim da maske trebaju stvarno pasti. Zahvaljujem se Slobodnoj Dalmaciji jer je objavila tekst. Mogao sam reagirati. Poučak izlazi ranije od moguće objave mog odgovora. Evo dijela obrane na napade.

Kažu: »Uzalud sva pojašnjenja i argumenti, mjerni instrumenti, tumačenja struke, dnevna i satna objava rezultata koncentracije plinova na Karepovcu, uzalud svi napori da se smiri već danima uznemirena javnost, kada je dovoljno samo nekoliko zvučnih rečenica prof. dr. Viktora Simončiča«. Ispravio sam ono »č«, koje me tako zlokobno prati u sredinama gdje prezimena završavaju na »ć«, a moram reći da nisam niti profesor. Istina je da sam 1980. godine, nakon doktorata u Njemačkoj 1976. godine imenovan docentom, a 1984. stekao ekvivalent zvanja izvanredni profesor. Kada sam počeo raditi druge stvari, a kako mom tada još živom mentoru profesoru Lotharu Rikertu ne bi mogao objasniti da predajem usput i da na fakultetu ne provodim puno radno vrijeme sa studentima, nisam ostao u sveučilišnoj nastavi, iako znam držati i predavanja i pomagati studentima.

Turisti ne toleriraju smradove

Hoće li plinske maske postati dio standardne turističke opreme u okolici Splita?

Na to sam reagirao jednostavnim protu pitanjem građanima Splita, ako je sve tako bajno, zašto će se onda prestati s radovima kada dođu turisti? Ponudio sam iznenađujuće jednostavno objašnjenje. Kako turisti uglavnom dolaze iz razvijenog dijela svijeta, oni ne toleriraju smradove, a i znaju da kada smrdi obično nije dobro za zdravlje i ugodnost življenja. Prekidom rada na sanaciji kako smrad ne bi smetao turistima samo pokazuje kako mi nismo bitni »političarima našeg kova«.

Direktor Čistoće me ironično poziva da jasno kažem koji su to spojevi otrovni na Karepovcu, jer su on i njegovi radnici svakodnevno na odlagalištu, pa »čisto da zna«. Direktor Čistoće je po obrazovanju pravnik koji je ranije vodio splitsku ispostavu Zavoda za zapošljavanje. Odgovorio sam da se direktor i radnici mogu zaštiti. Radnici rade na svoj rizik. A imaju i sredstva zaštite na radu. No svojim djelovanjem ne smiju izlagati riziku nezaštićenu populaciju! To je ne samo neodgovorno već i kažnjivo. Ne želim izazivati, ali ako netko podigne tužbu i ukaže na neugodnosti koje je imao zbog ovakvog načina sanacije, mislim da Split gubi spor. Naravno ne kod nas, ali u Strasbourgu skoro pa pod sigurno.

Zamjenik gradonačelnika Nino Vela, po struci građevinar, izjavio je da »nema toga proizvoda koji može ublažiti smrad na tolikoj površini«. Čudi takva izjava građevinskog inženjera. Pa baš to znaju građevinarci. Tražeći informacije »izguglao« sam projekt Sanacija i zatvaranje odlagališta otpada »Karepovac«, kojeg je izradio Davor Barać, dipl. ing. građ., Projektni biro Split, 2011. Detaljno je opisano nekoliko načina sanacije. To potvrđuje da građevinari znaju da deponije mogu smrdjeti i kako to spriječiti.

A pojašnjenje kako »najbolji efekt ima prekrivanje zemljom, ali ono uzima dodatni prostor i usporava radove, tako da to radimo kada gradilište miruje više dana« najbolje je ne komentirati… Ide pod rubriku vjerovali ili ne! Zakonska je obaveza prekrivanje odlagališta na dnevnoj bazi! U stručnim krugovima je znano, kako osim zemlje postoje i drugi načini prekrivanja.

Upozorio sam i da treba odustati od najavljene namjere da će »kako bi razdoblje neugodnih mirisa što prije završilo, organizirati i rad noću«. Rad noću treba zabraniti iz dva razloga. Barem noću ljudi moraju biti pošteđeni smrdljive torture. Neka se naspavaju. Postoji i stručan razlog. Noću, u vremenu tišina (bez vjetra) i kod niskog inverznoga sloja, može doći do nakupljanja štetnih plinova kao pod kišobranom. U jutro, kada »zrak prostruji«, građane bi mogle zapahnuti još povišenije koncentracije od onih za koje se tvrdi da su pod kontrolom, a ipak »grizu za oči«.

I sada dolazi meni najdraži dio »optužbe«. U podnaslovu je istaknuto »Dr. Simončič je zagovarao malu Lećevicu na Karepovcu, a sada sije strah od otrova«, a dalje u tekstu: »Simončič je bio zagovaratelj tehnologije koja je na Karepovcu pretpostavljala izgradnju kompostane, sortirnice i pogona za obradu otpada za vrijeme mandata ministra Slavena Dobrovića«.

Odgovorio sam, a vidljivo je i u mnogim »poučcima«, da ima puno stvari u kojima se ne slažem s bivšim ministrom, ali ovo je tema gdje se s njim bezrezervno slažem.

Zašto zastupam domaću tehnologiju

Prozvan je Tehnix. Ne baš na lijep način. Ponovio sam što stalno govorim kako ne zastupam Tehnix kao tvrtku, već tehnologiju i rješenja koje je razvio Tehnix, a koji je preradu mješovitog otpada doveo (skoro) do savršenstva. Da je postojala ova tehnologija ranije, vjerujem da mnogi u EU-u ne bi zastupali ideju niza šarenih kanti. U tekstu se spominje cifra od 100 milijuna za tehnologiju Tehnixa. Možda je netko unaprijed imao u vidu nekog drugog ponuđača, jer koliko znam Tehnix je puno prihvatljiviji.

Naravno, takva postrojenja podliježu proceduri javne nabave, a ne nekim zakulisnim dogovorom, iako bi ja čak bio i za to. Naše je naše! No prema onome što sam imao prilike vidjeti, Tehnix je za druge barem koplje ispred, a i znatno povoljniji, pa bi uvjeren sam i dobio taj posao, ako natječaj unaprijed ne bi bio pisan za nekog izvana.

Pitam se, je li u Hrvatskoj grijeh boriti se za domaće proizvode? Posebno, je li grijeh kada se radi o trenutno, u odnosu na okoliš i na cijenu postrojenja i obrade najboljem rješenju u svjetskim razmjerima? Oni koji ne vjeruju neka odu do Marišćine i uvjere se kako višestruko skuplja tehnologija ne funkcionira. A mogli bi do Novog Sada, Bukurešta ili Konjica i vidjeti što sve može Tehnix. Moram priznati da sam ponosan kada me optužuju da forsiram hrvatsko!

Kao argument protiv Tehnixa navodi se kako je Gradsko vijeće krajem veljače prošle godine donijelo jednoglasnu odluku da spomenutim objektima nema mjesta na splitskom deponiju, uz argumente da se njihovom izgradnjom pokušava Splitu podvaliti »mala Lećevica«. Koliko nekompetentnosti onih koji vladaju gradom? A oni mogu na Lećevicu podvaliti »veliku Lećevicu«. Iako kod ove tehnologije nema problema, uz ovakve političare stao sam u obranu Lećevice kao lokacije za budući centar: »Ne daj se Lećevico«.

Odgovorni moraju znati da će se do izgradnje Lećevice na Karepovac i dalje odlagati mješoviti otpad. Nastaje novo brdo koje će opet trebati sanirati. A već sada se moglo skoro u cijelosti preraditi otpad, dobiti materijal za prekrivku, izdvojiti sve korisno …. a ne bi niti smrdjelo. Postrojenje se moglo preseliti na Lećevicu.

Na snagu je stupila Uredba o odvojenom prikupljanju. Kamo će Split s tim frakcijama, koje se moraju sortirati? Kamo će s biološkim otpadom? Da je bilo pameti, mogli su imati takvo postrojenje. Na to sam upozoravao u više navrata. Predložio sam im da pogledaju jedan od zadnjih tekstova na tu temu.

Izvor: Zg.magazin


KOMENTARI: