hren
 

Prorektor Sveučilišta u Zadru i redovni profesor na Odjelu za geografiju tog Sveučilišta, prof. dr. sc. Josip Faričić nedavno je na seriji tribina zadarske Gradske knjižnice "Morski utorak" održao predavanje "Čije je more, tko ima pravo sudjelovati u ribolovu i kakav bi taj ribolov trebao biti?"

U tom se predavanju, makar mu to nije bio prvi javni istup na tu temu, osobito kritično osvrnuo na odnos ribara, bilo onih koji se ribolovom bave profesionalno, bilo onih kojima je ribolov rekreativna i sportska aktivnost, s posebnim naglaskom na krivolovce, ali i na odnos države i općenito društva, prema moru i bogatstvima koje ono sadrži. A to se bogatstvo, tvrdi prof. Faričić, nepovratno uništava.

- Stanovnici hrvatskih otoka svojim očima vide kako u njihovim otočnim uvalama nekoliko dana zaredom ribu izlovljavaju profesionalci koji love različitim ribolovnim tehnikama (npr. obalnom koćom, šabakunom, migavicom, ludrom, zatim korištenjem više kilometara trostrukih mreža stajačica i dr.).

U otočnim kanalima, čak i za vrijeme mjesečine, u akciji je mnoštvo plivarica koje noć osvjetljavaju da se može vidjeti kao usred dana (to se ne čini samo dva-tri dana prije i poslije uštapa, što se opravdava čestim vremenskim lovostajima pa se "sitna plava riba nema kada loviti"), a nečasni pojedinci među onima koji se bave rekreativnim i sportskim ribolovom umnogome premašuju dopuštene ribolovne alate i dopuštene količine ribe - umjesto dopuštenih 100 udica bacaju se tisuće udica parangala, umjesto dopuštenih pet kilograma ribe dnevno, plus trofejni primjerak koji može biti i veće mase, lovi se više desetaka kilograma, itd. - govori prof. Faričić.

- Tko je odgovoran za takvo stanje stvari na moru (i u moru)?

- Bilo bi promašeno generalizirati, tj. ukazivati na probleme u ribolovu na način da bi ispalo da ih uzrokuju svi ribolovci ili da to čine samo profesionalni ribari, ali je činjenica da počinitelja ima vrlo mnogo. Ponajprije, zbog zahtjeva tržišta, osobne ambicije, nezasitnost i bezobzirnosti za mnoge pojedince i ribarske skupine nikada nema dovoljno ribe pa kad se naiđe na dobru poštu nema predaha u izlovu svega što se na njoj zatekne.

S obzirom na to, krše se vremenska i prostorna ograničenja (lovostaji), što je posebno pogubno u osjetljivo vrijeme kada se riba mrijesti ili kada su takvom izlovu izložene vrste koje ne migriraju u potrazi za hranom već tijekom života nastanjuju ista staništa.

- Koje alate smatrate osobito opasnim, što to izaziva najveću štetu?

- Često se pri korištenju tradicijskih vrsta ribolova koriste mnogo dulje i više mreže, mnogo dulji parangali i mnogo više vrša nego je to dopušteno, a istodobno se primjenjuju suvremene tehnologije (fish finder, izrazito jaki izvori svjetla, velika jačina motora, oprema za ronjenje i dr.) koji omogućuju precizno lociranje lovine, a zatim i izlov kakav je tradicijskim ribolovom bio nezamisliv.

Pri svemu tome preklapaju se potrebe i interesi različitih sudionika u ribolovu pa na terenu dolazi do neugodnih situacija, primjerice, pri utvrđivanju prava prvenstva s obzirom na to jesu li se na istoj pošti zatekli gospodarski ili sportski ribolovci. Tada se ne staje samo na jezičnoj raskoši psovki.

Posebno je žalosno kada su žrtve neumjerenosti nedorasli primjerci riba, rakova i glavonožaca koji stradavaju kao kolateralna lovina, koja se čak i ne skriva nego se pred očima svih prodaje na ribarnicama naših gradova, što uz brutalnu primjenu nekih tehnika ribolova (npr. koćarenjem uz neposrednu blizini obale) izravno pridonosi smanjenju ribljeg fonda, pa i istrjebljenju pojedinih ribljih vrsta i uništavanju staništa.

- Što može napraviti država svojim represivnim aparatom? I je li represija jedino rješenje za spas mora od prekomjernog izlova?

- Nedovoljne su preventivne mjere edukacije svih kategorija ribolovaca. Nedovoljan je i nadzor zbog nedostatka djelatnika i plovila ribarske inspekcije (pri Ministarstvu poljoprivrede) i pomorske policije koji su ovlašteni obavljati taj nadzor. Isto tako, neujednačene su sudske prakse i, općenito, izostaju sankcije za počinjena zlodjela pa mnogi svjesno riskiraju prekršajnu prijavu jer su kazne mnogo manje od moguće zarade.

Država bi putem Uprave za ribarstvo pri Ministarstvu poljoprivrede trebala u pripremi dokumenata, posebno onih koji se odnose na mjere regulacije ribolova i zaštite obnovljivih bogatstava mora, uključiti što više različitih dionika (znanstvenike, ribolovce svih kategorija, stanovništvo otoka i dr.).

Među problematičnim dokumentima su tzv. planovi upravljanja za ludar, šabakun i migavicu, kao i za koćicu (obalnu mrežu potegaču). Premda svi sudionici u tim vrstama ribolova nisu bezobzirni, već časno obavljaju svoju djelatnost, mnogo je onih koji tim tehnikama uzrokuju pravi ihtiocid.

Izvor: Slobodnadalmacija.hr


KOMENTARI: