hren
 

RAST POPULIZMA
Da je netko prije pedeset, trideset ili deset godina rekao kako će atlantističku jezgru - Veliku Britaniju i SAD - jednog dana voditi ljudi poput Borisa Johnsona i Donalda Trumpa, nitko tom glasniku ne bi vjerovao.

Ljudi bi mu se smijali jer se takav scenarij činio posve nemoguć. Pa ipak, to je današnja realnost svijeta – ključne zemlje Zapada vode Johnson i Trump.

Štoviše, Johnson je u Britaniji tako uvjerljivo pobijedio laburiste i njihova vođu Jeremyja Corbyna da to nije zabilježeno desetljećima – konzervativci tako dobri nisu bili od 1987., a laburisti tako loši od 1935. godine. Lakše je Boris Johnson osvojio britanske izbore nego što je nekoliko dana ranije Lionel Messi osvojio Zlatnu loptu.

Pritom nitko od glasača nije za Messija tvrdio da je lažov, šarlatan i nogometni nevježa, kao što je britanski Vrhovni sud nedavno ustvrdio da je Johnson lagao i samoj kraljici Elizabeti Drugoj, kako bi od nje ishodio suspenziju britanskog parlamenta. Isto tako, Messi nikad u karijeri nije uhvaćen da simulira penal ili prekršaj, kao što je Johnson u kampanji za referendum o Brexitu uhvaćen u propagandnoj laži da Britanija “šalje u EU 350 milijuna funti tjedno”. Kad se otkrilo da je Johnson o tome lagao, referendum je već bio okončan.

I konačno, Messijeva nogometna braća, Xavi Hernandez i Andres Iniesta, nikad se ne bi odrekli Messija, kao što se Johnsona nedavno politički odrekao i rođeni brat Joseph Edmond Johnson, davši ostavku na članstvo u Konzervativnoj partiji nakon što mu je brat iz partije izbacio 20-ak zastupnika koji se nisu slagali s njegovom strategijom o Brexitu.

Otvorene laži

Pa ipak, uza sve to, Johnson je pobijedio uvjerljivije nego Messi. Velika Britanija danas je Johnsonova Britanija, kao što je i današnja Amerika u velikoj mjeri Trumpova Amerika.

Mnogo desetljeća izgledalo je da Zapad ima mehanizme koji sprječavaju da, makar u najmoćnijim zemljama, na vlast dođu političari koji otvoreno lažu, izvrću činjenice i kao rješenje društvenih problema promiču sirovi nacionalizam. Nekako se podrazumijevalo da Ameriku i Englesku neće voditi ljudi koji se ponašaju kao cirkuski klaunovi, već ozbiljni političari i državnici koji će se kloniti jeftinog populizma. Je li takav Zapad u našem dobu postao mit, sjećanje iz bolje prošlosti?

Oni koji drže da današnji Zapad živi posljednju, dekadentnu fazu Rimskog Carstva, naći će u izboru Trumpa i Johnsona potvrdu teze o propadanju tog Zapada. Dovoljno je taj današnji atlantistički tandem Trump-Johnson usporediti s dvojcem koji je Ameriku i Britaniju vodio u odsudno vrijeme Drugoga svjetskog rata – s one strane Velike bare stolovao je predsjednik Franklin Delano Roosevelt, a s ove strane premijer Winston Churchill. Kako uopće Trumpa i Johnsona staviti u istu rečenicu s velikim prethodnicima?

I pitanje svih pitanja: kako je moguće da lažovi i politički šarlatani tako dobro prolaze u tehnološki visoko razvijenom 21. stoljeću, u kojem je praktično u realnom vremenu moguće provjeriti svaku činjenicu?

Jedan od mogućih odgovora krije se upravo u tako formuliranom pitanju. To je moguće baš zato što živimo u 21. stoljeću, a ne unatoč tome. Tehnologija je omogućila da se kriteriji pogube i da sinonimi za naše doba postanu “lažne vijesti” (“fake news”), “alternativne činjenice” i “post-istina”.

Vizionar Michael Moore

Ali prije no što analiziramo te uznemirujuće karakteristike suvremenog svijeta – i suvremenog biračkog tijela - valja uočiti jedan drugi razlog koji je omogućio uspon političkog populizma i nacionalizma na Zapadu. A za taj razlog Trump i Johnson nisu nimalo krivi ni odgovorni. Oni su samo posljedica tog razloga, koji možemo nazvati “preveliko razočarenje prevelikog broja ljudi”.

Riječ je o tome da je globalna kriza kapitalizma iz 2008. samo ogolila trend - na Zapadu vidljiv već desetljećima - da materijalni standard prosječnog radnika stagnira ili čak opada, dok mu egzistencijalna nesigurnost raste. Takvi birači za pogoršanje svog položaja okrivljuju globalizacijske procese i glavne političke stranke koje te procese omogućuju i potiču. Otuda pad povjerenja u klasičnu politiku i okretanje prema “najglasnijim alternativcima”.

To je među prvima uočio slavni američki redatelj Michael Moore. Dok se liberalna Amerika krajem 2016. krstila od čuda nad Trumpovom pobjedom, Moore je napokon mogao kazati: “Jesam li vam rekao?” Jer on je mjesecima ranije pisao i upozoravao da Hillary Clinton nema šanse i da Trump sigurno pobjeđuje.

“Prijatelji, žao mi je što javljam loše vijesti, ali rekao sam vam to već prošlog ljeta, kad sam tvrdio da će Donald Trump biti republikanski kandidat za predsjednika. Sad imam još groznije i depresivne vijesti: Donald J. Trump će pobijediti u studenome. Ovaj očajni, ignorantski, opasni klaun s nepunim radnim vremenom i sociopat s punim radnim vremenom bit će naš idući predsjednik“, napisao je Moore na svom blogu u srpnju 2016. godine, nekoliko mjeseci prije nego što će Trump doista i pobijediti na izborima.

Tom prilikom američki redatelj izravno se obratio svima koji su u to vrijeme ideju o Trumpovoj eventualnoj pobjedi smatrali apsurdnom i nemogućom:

“Nažalost, živite u balonu okruženi svojim prijateljima istomišljenicima, uvjereni da američki narod neće izabrati idiota za predsjednika. (...) Morate odmah izaći iz tog balona. Morate prestati živjeti u poricanju i suočiti se s istinom za koju duboko u sebi znate da je realno moguća“, ustvrdio je tada Moore.

Kako je jedan redatelj dokumentarnih filmova osjetio “puls Amerike“ bolje od političkih analitičara?

Jednostavno, tako što je napravio ono što redatelji dokumentarnih filmova obično i rade – izašao je na teren. I zaključio da Ameriku nisu New York, Seattle i Kalifornija.

Moore je obišao američki Midwest (države Michigan, Ohio, Pennsylvania i Wisconsin), tradicionalni bastion demokrata čije je industrijsko radništvo, međutim, svojom kožom - nižim plaćama i gubitkom radnih mjesta - platilo ceh globalizacije, oličene u slobodnim trgovinskim ugovorima i preseljenju proizvodnje u zemlje s jeftinijom radnom snagom. Predtrumpovska politika SAD-a zaboravila je ove ljude, a njihov gnjev artikulirat će se glasanjem za onog koji će prvi viknuti “America First” - za Donalda Trumpa. To je ono što je Moore vidio i naslutio u svom terenskom izviđanju Midwestom.

Slavni američki dokumentarist svoje je tadašnje predskazanje proširio i na Britaniju, usporedivši američki Midwest sa središnjom i sjevernom Engleskom, rudarsko-industrijskim krajem od starine sklonim laburistima. U Moorevoj vizuri, oba nekadašnja progresivna politička bastiona danas su ruinirana globalizacijom - pa izgledaju “slomljena, depresivna, u borbi za opstanak, s tvorničkim dimnjacima razbacanima po krajoliku i kosturima nekadašnje srednje klase” - i stoga sklona prihvatiti nove političke ljubimce. One koje će im obećati raskid sa starim politikama i unijama.

Kao što smo prošlog tjedna vidjeli, Moore je i tu pogodio - britanski izbori pokazali su da su laburisti izgubili mnoga tradicionalna uporišta na sada deklasiranom industrijskom sjeveru zemlje. Preoteo ih je britanski Trump - Boris Johnson.

Fake News doba

Sada dolazimo na drugi faktor koji je omogućio da ljudi poput Trumpa i Johnsona preuzmu zapadnu civilizaciju - taj faktor možemo nazvati “post-činjenični svijet”. Razvoj suvremene tehnologije omogućio je da, umjesto u New Age, stignemo u “Fake News” doba, u eru u kojoj su alternativne činjenice dobile pravo građanstva u realnom svijetu i postale ravnopravne sa stvarnim faktima.

Upravo je u 21. stoljeću, baš zbog razvoja tehnologije, postalo moguće da se prošire ideje poput onih da je Zemlja ravna ploča, da cijepljenje izaziva autizam ili da nepoznat netko preko chemtrailsa kontrolira naše ponašanje. Nekoć bi takve „alternativne činjenice“ izazvale podsmijeh javnosti - baš kao što bi jednaki podsmijeh izazvali politički kandidati poput Trumpa i Johnsona - ali one danas, ako skupe dovoljno “klikova”, postaju društveno relevantne.

Sâm termin “alternativne činjenice” postao je planetarno poznat nakon što je Donald Trump u siječnju 2017. ignorantski izjavio da je na njegovoj inauguraciji bilo “najviše publike ikad”. Kad su američki novinari iskopali fotografije s ranijih inauguracija, koje su uvjerljivo demantirale Trumpov iskaz, Trumpova savjetnica Kellyane Conway dala je tu antologijsku izjavu da “Predsjednik nije lagao, već je iznio alternativne činjenice.” Mnogi tu zgodu drže nultom točkom post-činjeničnog svijeta.

Baš nekako u to vrijeme, početkom 2017. godine, Oxfordski rječnik je kao “riječ godine” za 2016. proglasio izraz “post-truth” (“post-istina”, “moderna istina”). Žiri Oxfordskog rječnika pritom je objasnio da se tim izrazom “definiraju okolnosti u kojima na oblikovanje javnog mnijenja ne utječu objektivne činjenice, nego osjećaji i osobna uvjerenja”.

I tako smo došli u čarobni svijet trumpova i johnsona, u kojem osjećaji, strahovi, predrasude i osobna uvjerenja slave nad objektivnim činjenicama, a razum i racionalno promišljanje uzmiču pred populizmom i nacionalizmom. Era brzih prečica traži političke klaunove.

Izvor : Slobodna Dalmacija


KOMENTARI:

 

GLOMAZNI OTPAD
Raspored kontejnera za glomazni otpad
PRIJAVI DEPONIJ
Prijavi ilegalni deponij
########### za moodul