hren
 

IZLOŽBA U LAUBI
Robert Jozić pripadnik je mlađe, odnosno sada već srednje generacije kipara koja se formirala u javnom oku kroz nekoliko Trijenala kiparstva u Gliptoteci HAZU. Riječ je o generaciji kojoj pripadaju i Predrag Pavić, Igor Ruf, Jelena Azinović, Neven Bilić...

Radovi nabrojanih kolega često su nešto subverzivniji od Jozića čiji je, pak, pristup klasičniji, što nužno ne mora značiti i tradicionalniji.

Iako samostalno rijetko izlaže, odolio je porivu da pokaže sve što je do sada stvorio i za izložbu u Laubi odlučio napraviti novu instalaciju za prostor, te dijelom, u novom radu, i iskočiti iz zone vlastite ugode.

Naziv je i izložbe i rada “Krdo”, riječ je o jednom od dojmljivijih djela domaće suvremene umjetnosti koje se moglo pogledati u posljednje vrijeme. Na granici je između instalacije i skulpture, no prvenstveno je skulptura. Skulpture mnoštva gnuova, životinja iz roda velikih antilopa (iako ovako robusni uobičajenoj percepciji antilope ne nalikuju), postavljene su u formatu kruga, u par zbijenih redova, u napetom stavu, spremne krenuti na onog tko im se približi. Ovaj rad doslovce izaziva fizički osjećaj u promatraču, onaj jake nelagode, mase koja prijeti. Dojam je pojačan i pažljivim osvjetljenjem u prostoru Laube, nekadašnje konjušnice, sada ogoljelih ciglenih zidova, s kojima ovi radovi čine solidan kontrast - jasno je da je umjetnik promišljao prostor u kojemu izlaže. Skulpture su otprilike u punoj visini ovih životinja. Ima ih, od oka, pedesetak. Izrađene su od vrlo tvrdog kartona, na kojem  ih umjetnik nakon oblikovanja tijela, naknadno oslikava crnom bojom. Svaki je različit.

Iako se psihologija krda lako i, zapravo, posve prvoloptaški, može pročitati kao komentar suvremenog društva, psihologije masa i do čega dovodi, psihologije straha koja se nameće onima koji misle drugačije, kipar je izvorno krenuo od jedne povijesne priče i od same temeljne ideje preživljavanja, odnosno, kako je prepričao, zainteresiralo ga je kako se “tri stotine Spartanaca uspjelo oduprijeti naletu brojčanijih Perzijanaca, zahvaljujući kružnoj formaciji”, što je onda pretočio u likovnost. Gnuovi su ga zainteresirali kao “životinje koje su često žrtve onih dominantnijih”, pa iako bi ih kretanje u krdu spasilo, oni su nesložni, bježe. Tu je i njihov gotovo arhetipski, oblik, nimalo graciozan.

Oblikovao je i skulpture u kombinaciji žice i drva i sl. no ono po čemu sam njegovo ime zapamtila javne su skulpture. Kada se govori o ovoj temi u Hrvatskoj, čini se kao da je nemoguće napraviti kvalitetan rad, a u javnosti će češće razgovarati o rješenjima koja naginju karikaturalnom, pa je Jozićev rad rijetka iznimka. Zajedno s Filipom Tadinom pobijedio je na  par natječaja. Nisu svi radovi realizirani, u izvedbu nekih uplela se lokalna politika u svoj svojoj komediji apsurda, pa naknadno izvedbu dodijelila nekom drugom, no, srećom ima i izvedbi, npr. u Zagvozdu.

Izvor: Jutarnji.hr


KOMENTARI: