hren
 

OTVORENA IZLOŽBA MILANA ZDRAVKA ŠIMERE
U organizaciji društva Bijaći ovog utorka sa početkom u 20 sati otvorena je izložba slika Milana Zdravka Šimere u Muzeju grada Kaštela u Kaštel Lukšiću. Autorica izložbe i kataloga je Mirela Duvnjak, muzejska savjetnica MGK.  Izložba će biti otvorena do 30. lipnja.

Ovom prigodom prisutnima su se obratili dr. sc. Tonči Burić, predsjednik Društva Bijaći u ime organizatora, Mirela Duvnjak Vujević, muzejska savjetnica i autorica izložbe, Blaga Miše, umjetnica i kolegica pok. Milana Zdravka Šimere, a u prigodnom programu nastupio je Župni zbor Sveta Cecilija u kojem je pjevao i pok. Šimera.

Iz kataloga izložbe…
„Ova je izložba  susret  s našim sugrađaninom Milanom Zdravkom Šimerom. Slikao je  u intimi, samozatajno, a otkriva  nam se tek sada kada više nije među nama.  To možemo zahvaliti  njegovim najbližima, rodbini i prijateljima, koji su prepoznali da je njegov rad vrijedan javne prezentacije.  Potvrda  je njegovoj skromnosti   i činjenica da uglavnom nije ni potpisivao niti datirao svoje slike.  Najranije datirana poznata  slika je lijep, gotovo minuciozan akvarel  kamene  tradicijske kuće s okućnicom od  ukrasnog  bilja iz 1994.

Izložba  je  izbor nevelika opusa  ovog, nadasve  predanog  i nagrađivanog , likovnog pedagoga, ali i  talentiranoga slikara. O tome koliko je bio uspješan  likovni pedagog,  svjedoče brojna priznanja, zahvalnice i diplome koje je primio za svoj rad.  U prigodi zapažene izložbe radova učenika viših razreda splitske Osnovne škole Sućidar, koju je organizirao u Umjetničkom salonu Hrvatskoga društva likovnih umjetnika  u  Splitu 1993. godine,  Milan Zdravko Šimera govorio je o svojim nastojanjima da učenike u nastavi  upućuje  na sebe same  i ukazuje  im na štetnost šablona, koje su   pogubne za prirodnu dječju kreativnost. Naglašavao  je da dijete oslobođeno pritiska da imitira stvarnost,  postaje začuđujuće kreativno.

Zavičajne i tradicijske naplavine njegova duha očituju se u odabranim motivima. U njegovu realističkom i lirskom slikarstvu uglavnom  prepoznajemo karakteristične vedute i pejzaže  Kaštela i Trogira. To su  bliski nam i dragi  prizori rijetkih morskih hridi koje su još preostale  nakon nasipavanja obale, zatim prizori luka, lučica i foša. Privlačili su ga motivi  arhitekture i  bujnog zelenila  te povijesno- prostorni reperi ,  kozjačka uzvišenja sa samotnim  crkvicama.

Milan Zdravko Šimera nije bježao ni od slikanja ljudskih figura, bilo da su u  ljetnoj vrevi  na  trogirskoj Pijaci, trgu uz katedralu,  bilo u malim intimnim grupama pred lukšićkom župnom crkvom. Slikao je prolaznike uz staru, gotičko-renesansnu župnu  crkvicu i hodočasnike pred  podkozjačkim  pitoresknim svetištem Gospe Lurdske.  Ta crkvica zvana Gospe od Dračin   nalazi se na putu prema identitetskim i povijesnim kulturno-geografskim točkama, Ostrogu i Birnju.  Sva ta mjesta puna značenja duboko su odredila Milana Zdravka i njegov umjetnički rad.

Skroman je broj radova kojima je u fokusu ljudski lik.  To su  slika svetog  Lovre, u koju je uloženo mnogo truda i zanatskog umijeća a koju je s ljubavlju darovao Župi, Na kominu, ženski  akt  i dva portreta. One svakako nisu kvantitet koji je potencijalno nužan pri valorizaciji, ali ipak, neosporan je kvalitativni potencijal i u toj motivici njegova opusa.  Fascinacija zavičajnim slikama ostaje njegova dominanta. Najčešće je radio u tehnici ulja na platnu, lesonitu  i kartonu, nadahnjujući se modernističkim slikarskim tradicijama; od Paula Cézannea,  preko impresionističkih  paleta i metoda slikanja  do realističkih povijesno- umjetničkih tendencija. Slikao  je  nježnom, ali  pulsirajućom paletom, uglavnom sitnim potezima kista, dočaravajući tako rumena svjetla  i nemirna neba, ispunjena gotovo stiliziranim oblacima, koji su  više proizvod njegova htijenja i raspoloženja, nego činjenice.  Još jedan čest motiv u Šimerinim slikama jest maslina i maslinik u kojima  je dosezao  veću slobodu izraza, koja je gotovo u svim njegovim slikama  pomalo potisnuta, inhibirana, kontrolirana  i plašljiva.

Nježan pastelni i bogato nijansiran  kolorit  zavodljivo dočarava pulsiranje svjetla i boja u smiraju sunčana dana, posebice u  prizorima: Lukšić, Pogled na Rušinac, Rušinac,  Rampada, Porat i Vitturi, Pred župnom crkvom,  Gospe od Dračin, Stara crkva, Uz trogirski katedralu…

Za njega su zavičajne slike,  njegovi materijalni simboli, bilo da su djela  prirode ili djela ljudi,  bili izvori njegova zanimanja i nadahnuća. Uranjao je u njih, u vizualna i duhovna iskustva koja su mu pružali. Bojama i nijansama  trudio se slikati atmosferu onako kako su to radili impresionisti, dočaravajući atmosferu i  prenoseći doživljaj.

Tradicijska arhitektura svojim značajnim dijelom  nestaje, ponekad do  neprepoznatljivosti ,  zbog loših  dogradnja i neprimjerenih materijala, a zelenih površina sve je manje. Njegove slike prije svega svjedoče ljubav i mogu biti poticaj u očuvanju kaštelanskih ambijenata, tradicijske arhitekture i zelenih površina.  Podsjećaju nas na ljepotu koje smo dio i upozoravaju na obnavljanje postojećih i stvaranje novih zelenih "oaza",  koje su dio tradicije ovog podneblja i svjedoče  kulturu življenja“

Foto: Ivana Topić (PGK)


KOMENTARI: