"Ženo ne radi nam radio". To je bio početak naše kalvarije s razno raznim serviserima za novu novcatu Micru Nissan, plaćenu 115.000,00 kn. Dobro, svašta se događa, zvali smo auto kuću – Nissan Muše gdje smo kod ljubaznog, nasmijanog prodavača kupili auto.
Nužne reforme u Hrvatskoj ne želi provesti niti jedna stranka na vlasti jer dobro zna da bi s tim činom sigurno izgubila iduće izbore! Našim vlastohlepnim političarima i svim onima koji su se na bilo koji način "ogrebali" ili to žele, pa se učlanjuju u stranačke muževe, žene, mladeži ili mladosti, jednostavno je "predobro" u ovoj korupcijskoj kloaki i privatnim interesima "gordijski premreženoj Lijepoj Našoj".
Kakvi to porivi mogu natjerati ljude da uništavaju javno dobro, k tome još i prekrasno mjesto za odmor i bijeg od svakodnevnice? Kakva to obijest pomrači um toliko da je u stanju zaboraviti na trud onih koji su sagradili to mjesto i pravo onih koji će tu boraviti poslije njih? Pitam se neprestano otkad sam 9. rujna o.g. sa svojom tročlanom ekipom otišla na planinarski dom Pod Koludrom u Kaštel Kambelovcu.
"SVI IDEALI SVIJETA NISU VRIJEDNI SUZE JEDNOG DJETETA!"
Nakon prošlotjednog istupa HDZ-ove zastupnice Zdenke Babić-Petričević, i u najmanju ruku neukusnog komentara o "majčinskim osjećajima" SDP-ove zastupnice Milanke Opačić koja je i sama majka usvojene djevojčice, otvorila su se brojna pitanja, kako o statusu udomitelja i posvojitelja u Hrvatskoj, tako i o bolnoj stvarnosti djece koja svoje djetinjstvo proživljavaju u ustanovama za zbrinjavanje nezbrinute djece.
O ovoj problematici koja muči naš grad, kako ga mi volimo zvati, a posebice našu djecu pisao sam prošle godine. Prvo sam se obratio gradonačelniku, a potom našoj stranici gdje sam zamolio urednike da permanentno podsjećaju 'gradske oce' o ovoj vrsti problema. Budući da o 'našem' ili bolje rečeno splitskom autoprijevozniku nije bilo riječi u zadnje vrijeme odlučio sam ponovno otvoriti to goruće pitanje.
Na javnoj raspravi o tunelu i prilaznoj cesti na kojoj je sudjelovalo stotinjak osoba, razotkriveni su proceduralni propusti državnih upravnih tijela koji ekološki ugrožavaju središnji dio Kaštela, mišljenja je Marin Bedalov iz Kaštel Kambelovca koji nam je poslao ovaj tekst za rubriku pisma čitatelja.
Las Vegas je mjesto u kojem gotovo možeš namirisati nadu dok samo šetaš njegovim ulicama, jer malo tko tu dolazi bez onog pitanja u glavi: Zašto se baš meni ne bi posrećilo!? Danju, to je, vizualno, prosječan američki grad, širokih pravocrtnih ulica kojih bi se posramile i naše najveće avenije, visokih zgrada tamo negdje u centru, apartmanskih naselja pravilno razasutih između tih širokih ulica. 
Evo ja po običaju šaljen jedan lud prijedlog koji bi mogli podržat kaštelani, vlaji i svi furešti koji Kaštela doživljavaju kao svoje misto. S obzirom da se ka u nekom ludom filmu prepucavamo ko je veći Kaštelanin, ko ima više prava, kome visi slika kralja Aleksandra a možda i Titova, možda je došlo vrime da se oko jednog prijedloga ipak svi složimo. Nije Bog zna šta ali mogla bi taj prijedlog svakom od nas dati malo za pravo onog kaštelanskog osjećaja.
Potaknut nizom neistina koje je u članku iznio gospodin Kristijan Gelo, član uprave Tulipan Grupe, osvrnut ću se samo na slijedeće, citiram ‘Zanimljivo je kako prof. Ivna Bućan u iznimno alarmantnoj situaciji, kao što su primjerice svakodnevni ispusti fekalije u more, gotovo nikad nije istupila u javnosti i upozorila na taj problem’ - završen citat.
Prošli vikend zima je malo popustila, pa je sunčan dan bio povod da se maknemo od kuće. Izbor gdje ići pao je na Malačku. Put do Malačke nakon željezničke stanice je dobar, a pogled na Kaštela i okolna mjesta bio je sve ljepši kako smo se približavali samom vrhu i planinarskom domu H.P.D. Malačka.
9.10.2006. uputio sam zahtjev za dodjelu telefona T-com-u  na akciji za kunu, a dan nakon toga provjerom dostupnosti max adsl-a, i zahtjev za max adsl na akciji koja je nudila 2 mjeseca besplatno surfanje i priključak max adsl-a. Ljubazni glas operatera nije najavljivao nikakve probleme. Faxirao mi je potrebne dokumente koje sam uredno ispisao i pečatirao te vratio na broj faxa koji sam dobio. I tada nastaju problemi.
U 'Slobodnoj Dalmaciji' od 08.01.2007. objavljen je članak 'Kaštelanski željeznički prijelazi odnose živote' u kojem autor navodi i stanovište hrvatskih željeznica koji pojedine cestovne prijelaze preko pruge nazivaju 'nelegalnim' i 'divljim'. Članak je popraćen slikom prijelaza kod Jadranovog igrališta u Kaštel Sućurcu.
Ala gušta po lipome danu otići u šetnju i to na Kozjak. Put iznad groblja u Sućurcu je popravljen i uredan, nisan iša na planinarski. Ostavija san auto negdi po sredini i uputija se stazom u Kaočine gaj. Prije lovačke kučice ima jedan putić s gornje strane koji vodi kroz Kaočine gaj. U zadnje ga se vrime često spominje a nisan ni zna da postoji.
Jeste li ikada doživjeli da Vam tridesetsedma nije stala na stanici a kasnili ste u školu ili na posao? Koliko puta ste proveli vožnju tridesetsedmon na vratima strepeći da ne ispadnete? Koliko puta Vas je afanalo u tridesetsedmi? Koliko puta ste pokisli ili ste se smrzli na buri čekajući tridesetsedmu? Strepite li da Vaše dijete ne dobije kakav virus u pretrpanim tridesetsedmama? To su samo neka pitanja koja Kaštelani svaki dan postavljaju sami sebi a koja su, nažalost, postala sastavni dio života u ovom gradu. S tim se ipak svi ne mire. U nastavku Vam prenosimo pismo našeg sugrađanina…
Kako sam već skoro cijelu jednu godinu blogerica, rado bi podijelila svoje iskustvo sa Vama. Moje iskustvo bloganja i upoznavanje blogera širom Hrvatske započelo je što u stvarnom životu nisam imala zadovoljavajuću komunikaciju sa drugim ljudima. Nije mi se dopadao osjećaj koji sam imala slušajući ogovaranja. Zabolio bi me želudac slušajući zloću.
Prije nekih dvadesetak dana poštar mi je donio nikom dragu plavu kuvertu. Odma sam se pita šta je sad došlo na red, šta sad triba platit... Već sam u glavi počeja konstruirat priču, kako ću se izvuć, ako je neka opemena, prekoračenje.... A kad ono - Poziv za sud! Hmmm.... možda san ono u Solinu prije nekih godinu i po dana vozija brzo te da je to došlo na tapet.
JOŠ JEDAN ODLIČAN PRIMJER KAKO SE SVAKAKVI 'NAZOVI PODUZETNICI' BOGATE NA NAMA NAIVCIMA
Ja sam jedna od onih mama čiji su sinovi oduševljeni ljuljuškanjem (koje se čak naziva vožnja!) u onim autićima i vlakićima po našim trgovačkim centrima. Tako i svaki naš odlazak u Emezzette obavezno uključuje jednu ili nekoliko vožnji na tom čudesnom konju ili slonu.
Nekad osmi mart, danas osmi ožujak. Dan žena. Nekad je to bio blagdan ono, ludilo!!! Nije da se sićam baš toga vrimena al se uvik sitim kako sam učiteljici za dan žena uvik nosila buket crvenih karanfila. To je ka bila i simbolika, crveni karanfil. Sad je došlo neko drugo vrime. Jučer šećem gradom i niti jedna jedina cura, majka ili žena nije imala nikakav cvit u ruci...
Valentinovo. Neslužbeni praznik ljubavi! Ili još jedan 'blagdan' kojeg su trgovci izmislili da bi dodatno zaradili. Bilo kako bilo rijetko tko može odolit tom blagdanu. Barem oni zaljubljeni...
Sljedeći tjedan imate ispit a još niste počeli učit. Morate pročitani nekakvu stručnu literaturu a stvarno vam se ne da. Nemate vremena za pročitat knjigu ili stvarno nemate volje. S tim više nebi trebali imat problema. O čemu je riječ?  Vrlo jednostavno, POWER READING ili brzo čitanje.
Ne mogu virovat al sljedeći tjedan je Božić. Kako ovo vrime leti. Svake godine sve brže i brže mi proleti godina i ne okrenem se opet Božić. Prije je sve bilo drukčije. Nekako je sve bilo toplije i nije se toliko trošilo na darove i ostale gluposti. A sad. U ovom današnjem svitu di kupujemo stvari koje su dobro izreklamirane. Ma shvaćam ja to sve al postali smo preveliki konzumenti. Ima misec dana da je sve okićeno, sve sjaji i blješti. Grad je pun ljudi, svaki dućan je pun.