Ne mogu virovat al sljedeći tjedan je Božić. Kako ovo vrime leti. Svake godine sve brže i brže mi proleti godina i ne okrenem se opet Božić. Prije je sve bilo drukčije. Nekako je sve bilo toplije i nije se toliko trošilo na darove i ostale gluposti. A sad. U ovom današnjem svitu di kupujemo stvari koje su dobro izreklamirane. Ma shvaćam ja to sve al postali smo preveliki konzumenti. Ima misec dana da je sve okićeno, sve sjaji i blješti. Grad je pun ljudi, svaki dućan je pun.
Opet ponediljak. Izgleda da svaki moj članak mora počet s nekim danom, bija to ponediljak ili petak. Ponediljak je udaran dan (kako za koga) koji nekako najduže traje i svi jedva čekaju da prođe. Oni koji rade u nedilju uvati muka i svi s grčem u želucu komentiraju: Ajme meni, sutra ponediljak, ko će ić radit. A nama vječitim studentima i onima koji ne rade, ne pada tako teško taj ponediljak. Nama je samo jako dosadno.
U Muzeju grada Kaštela u petak, 04 studenog u 19 sati održano je predavanje na temu 'Kaštela bez smeća'. Prof. dr. Stanko Uršić nam je objasnio i primjerom potkrijepio činjenicu da otpad nije smeće nego izvor vrijednih sirovina. Da, sekundarnih sirovina koje to postaju ukoliko smeće prikupljamo odvojeno - što znači da bi naše ulice ubrzo morali krasiti kontejneri raznih boja: žuta za plastiku, plava za papir, smeđa boja za organski-kuhinjski otpad, zelena za boce…
Petak je. Kraj radnog tjedna i početak vikenda. Vikenda kojeg svi s nestrpljenjem očekujemo da se malo odmorimo a i umorimo. Ali di za vikend. I tako se svaki petak postavlja uvik isto pitanje: šta večeras? I malo pomalo skupi se ekipa u jednom od mnogobrojnih kafića u selu, pa jedno pivo, pa drugo pivo, pa „nekoliko“ piva i kako večer odmiče normalni slijed događanja je da se sasvim spontano nađemo na šanku.
Ponediljak je ujutro, sunce piči, a ja ispijan prvu jutarnju kavu. Nabila sam cvike na glavu i uživam u pogledu. Držim u ruci današnju Slobodnu i s prikom raspravljam o totalno nevažnim temema. A na kavi se skupilo masu ljudi.
A tek je ponediljak. Iza nas je bija vikend al čeka nas još jedan radni tjedan. Ka da je meni bitno što je radni tjedan. Ionako mi je svaki dan sličan. S manje ili više popijenih kava.
Kad se rodiš ranih sedamdesetih i kad je tvoje odrastanje vezano uz nešto, možeš sa potpunom slobodom reći da si dio "nečega" i da je to "nešto" dio tebe. Oni koji su živjeli Bijelo Dugme i koji danas na tu veliku grupu gledaju kao na pratioca kroz odrastanje, podijeliti će sa mnom ono što slijedi…
"Odlučio sam u kratkim crtama, ispričati čudnovatu priču u kojoj je glavni junak prestao biti glavni, zaključivši kako u ovoj priči nikada to nije ni bio. U jednoj prekrasnoj zemlji Hrvatskoj, u gradu koji svoje mjesto od davnina nalazi u mnogim klapskim pjesmama, dakle u Kaštelima, živio je moj prijatelj Petar..."
Ovo je početak priče koju je napisao posjetitelj kaštelanskog portala - Vladimir. Možete je u cijelosti pročitati u novootvorenoj rubrici  novosti >> Pisma čitatelja.
Ova rubrika otvorena je za sve Vas koji mislite da imate nešto napisati, reći a ne možete (ili ne smijete) na drugom mjestu.
Dovoljno je da tekst pošaljete na e-mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. (ili preko Kontakt forme) i on će ubrzo biti objavljen. Uz tekst obvezni su ime i prezime koje objavljujemo samo ako Vi to dopustite.
Za sve ostale tu je i kaštelanski Forum u kojem možete sudjelovati(neki su pitali) i ako niste registrirani.
Odlučio sam u kratkim crtama, ispričati čudnovatu priču u kojoj je glavni junak prestao biti glavni, zaključivši kako u ovoj priči nikada to nije ni bio.
U jednoj prekrasnoj zemlji Hrvatskoj, u gradu koji svoje mjesto od davnina nalazi u mnogim klapskim pjesmama, dakle u Kaštelima, živio je moj prijatelj Petar. Kao dugogodišnji djelatnik partizanskog poduzeća Jugovinil, okupan nedaćama koje donosi proizvodnja famoznog PVC praha i vinil klorida, često je boravio kod liječnika tražeći olakšanje svojim zdravstvenim problemima. Kako je naša skora prošlost donijela bezbroj promjena, glede socijalnog statusa hrvatskih gradjana, tako je i Petar kao i mnogi drugi ostao bez posla. Nije više bilo potrebe da Jugovinil proizvodi koliko je proizvodio, nije više bilo potrebe da u tvornici radi 2500 radnika i kao posljedica modernizacije društva, države i nacije, nmogi su dijelili Petrovu sudbinu.
Bilo je to na sv.Klaru pridlanjskoga lita oko jedanaest i po uri uvečer. Svi su još u devet izašli na glavinu o porta nebi li vidili brod i dočekali puste turiste ča su ka ludi navalili na naše more. Bilo je tu poštenoga svita, mladosti, oni ča su ostarili, žen udati i rastavjeni, bilo je betežni i funcuti ali svi su ka ludi povirivali na puntu o Marjana kad će povirit trajekt ča je još ujutro partija iz talijanske luke Gulio Nova.