GODINU DANA PREDSJEDNIKOVANJA
Hajduk će sljedeće godine biti prvak države, igrat će Europsku ligu, nikoga nećemo prodati, dapače, još ćemo se pojačati te nakon toga napasti i Ligu prvaka, a prvaci ćemo biti najmanje triput u idućih pet godina.

Priznajte, bio bi ovo sjajan uvod u intervju s predsjednikom Hajduka. Navijačka bi se srca zapalila, a novine bi planule. No, ništa od toga danas nećete pročitati. Nema takvih obećanja u ovome tekstu.

Split je najljepši grad na svijetu, ne mogu vjerovati da ovakvo mjesto uistinu postoji na Zemlji, a tek ljudi, otvoreni, srdačni, srčani, a o ženama da i ne govorim, pa svaka je miss universe, nema dileme, ovdje se želim skrasiti sa svojom obitelji, jer ovo more, ovaj zrak, ova hrana, to je sve što čovjeku treba.

Priznajte, ni ovo ne bi bio loš uvod u intervju. S bilo kime tko nije iz Splita. Taština bi nam bila podragana, ego nahranjen, a i naslovnica "Slobodne" bi dobro izgledala. No, zaboravite, ni o tome u ovome tekstu nećete čitati. Lijepe, blještave epitete naš sugovornik ne koristi. Barem ne još.

Ivan Kos, jer on je taj nezahvalnik koji ne donosi dobre naslove, prije nekoliko dana proslavio je trideset i peti rođendan. A za nekoliko dana obilježit će prvu godišnjicu upravljanja Hajdukom. Sretan je čovjek, to je prvo što na njemu možete primijetiti. Jest, košulja je besprijekorno bijela i ispeglana, hlače su plave, ravne i uske, brada friško poštucana, a golemi Fossil sat pokazuje vrijeme u nekoliko vremenskih zona, ali ta menadžerska novokomponiranost ne može se mjeriti sa srećom na njegovu licu. Neprestano smješkanje znak je da Ivan Kos uživa, u svakom trenutku. Do velike utakmice s Rijekom bilo je tek nešto više od 48 sati, a on je niti jednom nije spomenuo. Nebitna je. Rezultatski. Jer, rezultat koji njega zanima, kaže, tek će doći.

Tijekom dvosatnoga razgovora spomenuo je tek dvije utakmice. I u oba slučaja lice mu se namrštilo. Poraz od Maccabija u predvorju Europa League bio mu je, otkriva, najteži trenutak u protekloj godini, a poraz od Osijeka u njegovu Gradskom vrtu najemotivniji.

- U loži na toj utakmici sam se osjećao neugodno. Njihova želja da sustignu Hajduka, da se uspoređuju s Hajdukom, očito je prevelika, pa stvara i negativan naboj, još kad je predsjednik Hajduka njihov Osječanin, onda se sve podiže na višu potenciju.

A zašto nemaju želju da sustignu Dinamo, da se s njim uspoređuju, možda zato što se Dinamo čini nedostižnim?

- Ne, ni blizu. Dinamo nije ideal poput Hajduka. Hajduk je klub kojemu svi zavide, čak i kad nije rezultatski najbolji, Hajduk je nešto posebno, tako je oduvijek bilo u Osijeku, i ne samo u Osijeku - tvrdi Kos.

A on zna što govori jer na Poljud je došao kao teški autsajder, kao čovjek koji je za Hajduka počeo navijati tek 17. svibnja 2017. godine. Miroslav Kos, Ivanov otac, bio je predsjednik NK Osijek. O nogometu nastoje ne pričati. Tako je za sve najbolje. Imaju, uostalom, otac i sin dovoljno drugih tema za razgovor.

- Naravno da su mu osjećaji podijeljeni, dobar dio svog života dao je Osijeku, ali dijete je ipak dijete. Shvaćate?

Nakon nedavne uvjerljive pobjede baš protiv Osijeka, bilo je i suza po poljudskim kancelarijama. Odrasli ljudi plakali su od sreće kao što babe na svadbama ridaju. Premda ovo nije bilo pitanje, Kos je zastao, znao je o čemu novinar govori, a to je zahtijevalo kontroliranu reakciju.

- Da, neki su plakali, no ja nisam. Želim da nam ovakve pobjede postanu običan dan u uredu, da to bude samo još jedna utakmica, koja, ma koliko god važna bila, ne smije utjecati na naše iduće korake, nema zastajanja na putu kojim idemo, ne smije budućnost kluba ovisiti o pobjedama i porazima - objašnjava.

Put je, dodaje, ispravan, a cilj određen. A da će biti lako do njega doći, neće. Zato će i uspjeh, zaključuje, biti slađi.

- Hajde, recite mi, što je to danas lako raditi. Je li možda lako kuharu koji po četrnaest sati dnevno ne izlazi iz kuhinje?

Kuhate li vi?

- Ne kuham, u kuhinji sam čista katastrofa, a opet nije baš da bih umro od gladi.

Gdje se hranite?

- Jedem u klubu, i to sam plaćam, baš kao i svi djelatnici. To je stara uprava tako odredila i to dobro funkcionira. Drago Šimić sjajno radi svoj posao, jedemo kvalitetno i zdravo.

Znači, ne poznajete splitsku gastronomsku scenu?

- Nisam u Split došao jesti, nego raditi. U restoran odem tek ako su kakvi poslovni ručak ili večera u pitanju.

Supruga Sunčica i sinčić Adrian - zar ime nije znak - Ivanu će se uskoro pridružiti. Mali će najesen u prvi razred. Splitski đak.

- Kako će se snaći? Ne bojim se ja za njega, ima i visinu i kilažu za trećaša.

Pravi Slavonac.

- I trenira džudo.

A za koga navija, to će ga sigurno prvi dan u školi svi pitati?

- Sad je u fazi da kaže za hrvatsku reprezentaciju. No, njemu, vjerovali ili ne, nogomet i nije nešto posebno uzbudljiv. Ne znam na koga je.

Rastanci teško Kosovima padaju. Jesmo mala zemlja, ali daleko je Osijek. Ipak, Ivanu nije žao, a kako bi mu i bilo žao, pa čovjek je predsjednik Hajduka!

- Iste sekunde bih sve ponovio, javljanje na natječaj za predsjednika Hajduka najbolja je odluka koju sam u životu donio.
Profesionalna, naravno. Da se gospođa Kos ne uvrijedi. Jer, Ivan je sa Sunčicom u vezi već sedamnaest godina.

Pa, kad ste se vi to upoznali?

- Taman prije mature, 29. svibnja. Deset smo godina potom hodali, da bi se prije sedam godina, 30. svibnja, vjenčali.

Tko vam je svirao na piru?

- Neki bend, ne sjećam se imena, ali se sjećam pjevačice, ha-ha.

Uglavnom, lijepa Sunčica, tinejdžerka koja sluša Elvisa Presleyja, zaljubila se u nogometaša, a udala se za direktora. U međuvremenu je diplomirala pravo, te sada u Splitu upisala Kineziološki fakultet. Uz to je i instruktorica pilatesa. Kopiku će zamijeniti Bačama.

Ivanov vjenčani kum bio je Goran Ljubojević. Nogometaš. I Osijeka i - Dinama.

- Nas dvojica smo jako povezani, ja sam kum i njegovu sinu Lukasu.

Toliko ste povezani da danas poslujete i s njegovim bivšim menadžerom Vukmilom Vukmiricom?

- Predvidljivo pitanje. Dakle, istina je, gospodina Vukmiricu poznajem otprije, no on se, ako baš morate znati, s Ljubojevićem i nije baš rastao u prijateljskim odnosima. Tu teorija pada u vodu. Nadalje, gospodin Vukmirica u Hajduku je menadžer samo Anti Ercegu i Edinu Šehiću. I najvažnije, u sportsku politiku se ne miješam, o svemu što se tiče igrača odlučuje sportski direktor, on ima potpunu slobodu i njegova je zadnja. Interes kluba je iznad svega, ako nam menadžer dovodi dobrog igrača ili ima klub za našeg igrača, po uvjetima koji su dobri za Hajduk, nemam problema s time kako se tko zove.

Takli smo Kosa gdje boli. Nije trebalo postavljati potpitanja.

- Morate znati da je na Poljudu dugo vremena vladala promenada, dolazilo se i ulazilo kako se kome prohtjelo, a kad smo zatvorili vrata, onda smo zasmetali. Dok sam ja na Poljudu, međutim, vladat će red i red ću ostaviti svom nasljedniku, probleme pretvaram u izazove i rješavam ih ne jednog po jednog nego po nekoliko istovremeno. A kritičari se ne moraju truditi, neće me pokolebati, ne odustajem tako lako.

Kad ste bili direktor OLT-a bogme ste odustali i otišli iz tvrtke...

- Da, ali zato što sam se razišao s politikom vlasnika, gospodinom Bilošem, a ne zato što sam naišao na problem koji ne znam riješiti.

Kad ste izabrani Nadzorni odbor nije bio jednoglasan, dapače, Denis Kosor je i javno govorio protiv vašeg angažmana, tvrdio je da niste kompetentni. Kakav odnos danas imate, je li Kosor promijenio mišljenje ili se samo pritajio?

- To njega pitajte. Čim sam došao, razgovarao sam s gospodinom Kosorom i za mene je ta priča završena. Danas s njim imam odnos kao i sa svakim drugim čovjekom unutar kluba.

Odnosi su, čini se, nepovratno narušeni s klupskim legendama, jedna od njih, jedna od najvećih iz novoga doba, žestoko se obrušila na sadašnje Hajdukovo vodstvo, čak je ismijala posljednje rezultate "bijelih". Prisjeo je tog dana ručak većini navijača, jer ta legenda je Miki Rapaić.

- Svatko ima pravo na svoje mišljenje, a ja vas uvjeravam da će ovakvih istupa biti još, jer tek slijede pravi rezovi u omladinskoj školi, u našoj Akademiji. Gospodin Rapaić, igračka i ljudska veličina a u ovom slučaju samo otac, ne prihvaća procjenu struke koja kaže da njegov sin Boris nije igrač za prvu momčad Hajduka, i zato diže galamu. A potrebe nema, momak je slobodan, mi mu želimo sve najbolje u nastavku karijere, pri čemu Hajduku pripada odšteta u vidu naknade za razvoj mladog igrača. Te se naknade ne možemo odreći, jer bismo tako radili protiv interesa kluba, a to podliježe i kaznenoj odgovornosti - smireno će Kos.

A sada slijedi nastavak koji je još zanimljiviji. Šteta je tek što nećete čuti imena, no i ovako će se čitati i prenositi.

- Kompromisa nema, ako struka kaže da neki igrač nije za Hajduka, s njime ugovor neće biti produžen, bez obzira tko mu je otac, rođak ili sponzor. Samo da znate, zbog čitavoga niza igrača s kojima nismo produžili ugovor ili ga ne namjeravamo produžiti već smo na godišnjoj razini izgubili od 500.000 do milijun kuna sponzorskog novca.

Što hoćete reći, da su ti momci bili u Hajduku samo zato što je netko klubu davao novac?!

- Tako je, netko je to očito smatrao ispravnom klupskom politikom i dobrim načinom prikupljanja novca u vremenu kad novac nije lako nabaviti, ali kod mene to ne može proći.

Znači, ni stoper više ne možeš biti, kao vi, recimo, sami ste rekli da niste baš bili pretjerano talentirani?

- I zato sam se na vrijeme ostavio nogometa, a do tada sam manjak tehnike nadoknađivao velikim radom i trudom. Uglavnom, struka odlučuje, letvica kvalitete podignuta je jako visoko i svi oni koji je ne mogu preskočiti morat će otpasti. Raznorazni moćnici i poduzetnici sigurno neće biti sretni ovim modelom, zato i čine sve da ga sruše, neki istupaju javno, neki rovare potajno, ali ja se ne osvrćem, znam što radim i imam tim koji zna što radi, dosta su drugi određivali koja će i čija djeca igrati.

Gospodine Kos?

- Recite?

I drugi su tako znali govoriti.

- Ja nisam drugi. Otvorite oči i samo gledajte.

Odlučan čovjek. Koji nije hajdukovac. Mana mu postaje glavna vrlina. I prednost u odnosu na sve one koji su i prije njega najavljivali čišćenje poljudske čađe. Iskustva ima, Kos je, naime, suvlasnik tvrtke "Dimnjak" iz Osijeka.

- Ma, nije to ništa posebno. Imamo nekih trideset, četrdeset zaposlenih, uredno isplaćujemo plaće, korektno poslujemo.

Teško je reći što je teže: čistiti esekerske fumare koji dime sedam mjeseci godišnje, ili poljudske hodnike koji već desetljećima nisu provjetreni. Portiri su promijenjeni, mijenjaju se i ljudi koji održavaju teren, odlaze i neki s katova, padaju i teške riječi...

- Nezadovoljni su samo oni koji ne mogu pratiti naš tempo. Ostalima hvala, a ima ih puno vrijednih i sposobnih, što daju svoj maksimum iako je ponekad jako naporno. Želimo stvoriti veliki klub u svim segmentima i na tom putu nema zaustavljanja. Ono što vam sigurno mogu reći jest da ćemo još zapošljavati, i to na svim razinama, i da smo otvoreni za sve kvalitetne ljude, jer Hajduk ne vidim samo kroz teren i svlačionicu, naš stadion mora postati entertainment mjesto za cijelu obitelj.

Ivan Kos potom je otvorio laptop. "Vadi" jedan projekt za drugim. Zaneseno objašnjava što sve namjerava učiniti, izgraditi, urediti. Dva nova pomoćna terena, popravak krovišta, saniranje zahoda, za početak onih na sjevernoj tribini, pokretanje sportskog internata ("to je već trebalo zaživjeti, ali je zapelo na birokraciji"), traženje 100.000 kvadrata za kamp... Za sve ima financijski model.

- Može se, vjerujte mi, sve se može napraviti, a da prva momčad ne pati. Iako, uvijek postoji dilema gdje prvo uložiti novac, u novi teren za omladinsku školu ili u igrača tipa Futacsa. Zapravo, kod mene dileme nema, bez infrastrukture smo ništa, zaostali u razvoju, klub velike prošlosti bez ikakve budućnosti. Gledam dugoročno i trudim se ne upadati u zamke. Ne zanosim se stoga ni trenutačnim dobrim rezultatima, moja zadaća su čvrsti temelji, a ne da poslije mene bude potop kao što će se nekima dogoditi.

Kome?

- Nebitno. Želim samo reći da Hajduk ima model koji ne da može zaživjeti, nego je već zaživio. Prvi put nakon puno godina napravili smo podlogu da igrači žele ostati u Hajduku, za razliku od prošloga ljeta sada mi nitko od prvotimaca ne dolazi sa zahtjevom da ga pustimo. I klinci žele doći u Hajduk, raspitajte se malo, to je naša najveća pobjeda, to što se pročulo za promjenu klime i dobar rad u našoj Akademiji. Godina je to bez iti jednog jedinog ekscesa, a to se nije dogodilo slučajno, na tome smo puno radili. I da se razumijemo, sve ovo je rezultat nakon samo godinu dana rada, zamislite što će tek biti kad iza sebe budemo imali pun mandat.

I još jednu pobjedu Kos ističe. Kaže nam da se osvrnemo malo i da mu slobodno prijavimo ako uočimo neko mrko lice.

Nije valjda da ste radnicima naredili da se moraju smijati?

- Ni slučajno!

Nego?

- Smiju se jer im se osmijeh sam vratio. Osjetili su da su dio tima, da pridonose nečem važnom i velikom. Atmosfera je dobra i bit će još bolja kad svi procesi profunkcioniraju.

Mora biti da im plaća ne kasni.

- Već godinu dana je uredna, svakog petnaestog u mjesecu.

Sigurnije nego u Agrokoru. A vaša plaća?

- U vašim je novinama prije nekog vremena pisalo da je Futacs preskup, a sada piše da vrijedi svake lipe. Stoga, molim vas, sudite i o mojoj plaći tek onda kad obavim posao.

Ambiciozni ste?

- Ne, samo normalan. Dajem uvijek sve od sebe. Kad sam bio u gimnaziji, imao sam četiristo sati izostanaka, ali sam bio odličan đak. Ne kažem najbolji, ali odličan svakako, uvijek spreman na maksimalan rad. Takav sam bio i na faksu, a takav sam i u uredu.

Jeste li se ikako čuli ili vidjeli sa Zdravkom Mamićem otkako ste predsjednik Hajduka?

- Jednom, na ždrijebu u Nyonu.

I?

- Nismo se baš našli po nekim stavovima, oko Lokomotive i slično.

A sa Šukerom?

- Čuli smo se jednom. Kratko.

I, kako je to prošlo?

- Nebitno.

Želja za drugu godinu mandata?

- Da budemo još likvidniji i još stabilniji. Progresivni napredak je najvažniji. I da budemo na braniku čitavoga hrvatskog sporta, a ne samo nogometa. Možda je to utopija, iluzija, ali ja zaista sve ovo što činim vidim kao pomake u razvoju čitavog hrvatskog sporta.

Je li se to vi jednoga dana vidite kao ministar sporta?

- Ni govora, želim samo da svima bude bolje. Kakve koristi što je Hajduku dobro, ako je drugima loše.


Ne znam ostaju li Carrillo i Branco
U ovom trenutku ne mogu vam odgovoriti na pitanje hoće li gospoda Jose Carillo i Mario Branco i iduću sezonu biti s nama. S trenerom tek moramo sjesti i porazgovarati, a sportskome direktoru smo ponudili novi ugovor i sada čekamo njegov odgovor. Uglavnom, spremni smo na sve opcije, pa i na mogućnost da u sljedeću sezonu uđemo s novim trenerom i sportskim direktorom. Ne bismo to voljeli, ali moramo biti spremni jer u nogometu nema opuštanja, ništa nije sigurno.


Želim da me igrači osjete kao lidera
Ušao sam u svlačionicu i ulazit ću. Želim da me igrači osjete kao lidera, da znaju kako imaju osobu koja je uvijek uz njih. Naravno da će biti i loših dana, i kritike, ali nikad prema vani, to mora ostati između naša četiri zida. Kad sam bio igrač znao sam kakvog predsjednika želim imati i i takav se trudim biti.


Dan počinjem tjelovježbom
Ne pitajte me što mi najviše paše u Splitu jer praktično ništa od Splita nisam ni vidio. Društveni život nemam. Hajduk mi je sve, i obitelj i život. Ustajem ujutro u 4.45 sati, oko 5.30 slijedi trčanje po Marjanu, potom lagano teretana, imam problema s leđima pa moram odraditi određene vježbe, i onda rad u klubu nekih 14 do 16 sati.

Dolazim uglavnom prvi, pretekne me tek ponekad naš ekonom Nikolica Perkušić.
Na počinak idem u 23 sata. I djelatnicima sam sugerirao da je jutarnja tjelovježba strašno važna i, bogme, evo se i kod njih to lagano prima. Šef financija nam je pet kila u zadnje vrijeme smršavio.


Svi su na prodaju
Što se tiče prodaje igrača, tu tajni nema, svi su na prodaju, pitanje je samo je li ponuda kvalitetna. Uglavnom prodaja da, ali samo pod uvjetom da se nakon toga pojačamo, to je jedini način trgovine koji me zanima.


Zasmetali smo
Na Poljudu je dugo vremena vladala promenada, dolazilo se i ulazilo kako se kome prohtjelo, a kad smo zatvorili vrata, onda smo zasmetali.


Hrani se u klubu
Jedem u klubu, i to sam plaćam, baš kao i svi djelatnici. Ali, nisam u Split došao jesti, nego raditi. U restoran odem tek ako su kakvi poslovni ručak ili večera u pitanju.

Izvor: Slobodna Dalmacija


KOMENTARI: