hren

OSNOVAN U ANDAMA
Priča koju ćete sada "čuti" istinita je od prvoga do zadnjega slova i pravo je čudo, jer od njezina nastanka prošlo je 48 godina, kako je sve do danas ostala neispričana.

U Quitu smo, glavnome gradu Ekvadora, na nadmorskoj visini od 2800 metara, u podnožju vulkana Pichincha. Na kečuanskom, a to je jezik kojim su i stari Inke govorili, Quito znači "mjesto u središtu svijeta". U kojemu postoje samo dva godišnja doba, suho, nazovimo ga ljeto, i kišno, nazovimo ga zima.

Arheološki nalazi potvrdili su da je Quito bio naseljen još 900 godina prije Krista, ali Quito kakav danas poznajemo osnovan je 1534. godine. Španjolski kolonizatori učinili su svoje. Zatrli su jednu kulturu i začeli drugu. Predvodio ih je Sebastian de Benalcazar. Čovjek koji se u knjigama vodi kao utemeljitelj Quita.

Godine 1822., a to je druga godina koju u povijesti ovoga grada treba zapamtiti, u Quitu je proglašeno odcjepljenje Ekvadora od Španjolske. Quito, premda ne najveći, jer veći je Guayaquil koji počiva na obali Pacifika, postao je političko, kulturno i gospodarsko središte zemlje. Zasluge za to pripisuju seAntoniju Joseu de Sucreu, generalu koji je u zemlju zabio zastavu slobodnoga Ekvadora.

Siječanj 1970. godine - bio je jedanaesti, vrijeme oblačno, teren pogodan za igru - bilježi se kao treći veliki datum u povijesti Quita. U Ande, u samo srce mračne ekvadorske La sierre, stigao je Hajduk. Splitski Hajduk. Predvodio ga je mladi Jurica Jerković. Umjetnik koji je u samo dvije utakmice zauvijek osvojio srca stanovnika Quita.

Prvi dvoboj Hajduk je odigrao protiv Americe, tada viceprvaka Ekvadora, a rezultat je bio 1:1. U drugoj utakmici, sedam dana kasnije, s 3:1 svladan je LDU Quito, prvak i do danas najslavniji ekvadorski klub.

- Bili bi mi dobili i prvu utakmicu, ali nan je rečeno da pazimo šta radimo jer smo u dotadašnjem dilu turneje trali sve redon, pa smo morali malo laškat - prisjeća se Ante Ivković Zonzi, Hajdukov veteran koji je bio dio te davne klupske ekspedicije po Srednjoj i Južnoj Americi, ekspedicije koja je potrajala više od mjesec dana.

Prvu utakmicu "bijeli" su odigrali u Gvatemali, 18. prosinca, protiv Municipala. Bilo je samo 2:2, lagano, za zagrijavanje. A onda je krenulo: 7:1 protiv reprezentacije Gvatemale, pa se otišlo u Kostariku, u San Jose, gdje su redom stradali Saprissa (5:1), Alajuelense (6:0) i reprezentacija Kostarike (3:2, na samu Novu godinu), da bi u Bogoti, a to je već Kolumbija, s 1:0 pao i tamošnji Santa Fe. A onda, prije puta u Ekvador, stigao je savjet da "triba malo laškat".

- Nije nan to ni tribalo govirit jer je zajebano bilo igrat u Quitu, to je iskustvo koje se ne može zaboravit. Kad učiniš šprint, triba ti posli po ure da dođeš sebi. Čudo je ta nadmorska visina, jedva se mičeš. Ja san, srića, bija lagan pa san još i moga trkat, ka i Brane Oblak, taj je letija, ili Jure, ali šta ću poć o Juri govorit - zamišljeno će Zonzi.

Po povratku u Split, a sad se već smije staro splitsko desno krilo, navijači su mislili da su po Amerikama hajdukovci protiv šimija igrali, Smoje je o tome i u "Slobodnoj" pisao. Uglavnom, nitko im nije vjerovao. Sve dok za nekoliko dana od povratka na Starome placu i reprezentaciju Sovjetskoga Saveza nisu tresnuli s 3:1.

- Bija je to početak onoga velikog Hajduka iz sedandesetih godina, s našin Juron ka glavnin pokretačen. Slobodno mogu reć da su temelji toj ekipi udareni na turneji po Srednjoj i Južnoj Americi - zaključuje Zonzi.

Dugo se je još po odlasku Hajduka iz Quita o Hajduku u Quitu pričalo. Dugo. Punih šest godina. Točnije, sve do 21. veljače 1976., kada je gospodin Leizer Enriquez s riječi prešao na djela, pa u Quitu, glavnome gradu Ekvadora, duboko u mračnim Andama, podno strašnoga Pichincha, osnovao nogometni klub pod nazivom Hajduk S.C.

Naravno da nemamo pojma tko je bio gospodin Enriquez, čime se bavio i koliko je novca na računu imao, ali pouzdano znamo da je 11. siječnja 1970. godine u poslijepodnevnim satima, vrijeme oblačno, teren pogodan za igru, bio na utakmici. I da je vidio igrače kakve nikad ni prije ni poslije nije vidio. I da se zakleo da će kad-tad i on imati klub koji se Hajduk zove.

Hajduk Quito nije zamišljen kao klub koji će osvajati prvenstva i kupove, puniti stadione i prazniti navijačke džepove, ni blizu, Leizer Enriquez zamislio ga je kao igralište, prvenstveno za djecu, ali i odrasle kojima je nogomet zadovoljstvo, a ne posao. Jer, baš tako je onaj Hajduk iz Splita, a pojma on nije imao ni što znači Hajduk ni gdje im dođe taj Split, u njegovu gradu igrao.

Nije prošlo dugo, a Hajdukova djeca, bili tići Hajduka iz Quita, počeli su osvajati turnire. Koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih bili su među najboljim ekvadorskim momčadima u "babyfootballu", kako u Ekvadoru nazivaju natjecanja za mlađe uzraste. Pehara je bilo toliko da je Leizer Enriquez morao i vitrinu za skučene klupske prostorije kupiti.

Tih je godina u tom dalekom Hajduku na 2800 metara nadmorske visine rastao i Alex Dario Aguinaga, momčić koji će izrasti u najboljeg ekvadorskog nogometaša svih vremena. Za reprezentaciju je nastupio 109 puta, a zabio je 23 pogotka. Bio je dio i one slavne ekvadorske selekcije koja je 2002. godine prvi put u povijesti te zemlje nastupila na Svjetskome prvenstvu. Sjećate se, igrali su u grupi s Italijom, Meksikom i Hrvatskom. Pobijedili su Hrvatsku s 1:0.

Hajduk Quito na dresu nosi grb koji prosječnom Ekvadorcu neobjašnjivo neobično izgleda. A i samo ime su godinama različito pisali, pa je tako u novinama znalo izići i Hajduck, ili Hayduck, Hadjuck, ma sve moguće kombinacije ekvadorskim mesticima i Indijancima neizrecivo zabavnog imena. Grb je pak baš Hajdukov, sa šahovnicom, pri čemu doživotnom predsjedniku, gospodinu Enriquezu, i njegovim domorocima uopće nije bilo bitno koje polje je početno, crveno ili bijelo. Kako tada, tako i danas.

- Znate, Hajduka imate na sve strane, puno je klubova šta se Hajduk baš po našemu Hajduku zovu, ali sve njih osnovali su naši ljudi, navijači Hajduka. A ovi iz Quita s nama nikakve veze nemaju, kad smo mi tamo bili, tamo nije bilo niti jednog jedinog našeg čovika. Bija je samo Hajduk - objašnjava Ante Ivković Zonzi, pa se vraća u dane od te, kako kaže, turneje za pamćenje.

Igrati u Gvatemali bilo je, veli, gotovo nadrealno iskustvo. Politička borba za vlast bila je doslovno krvava.

- Butige su i oko našeg hotela letile u zrak. Navečer uđeš u butigu kupit banane, a ujutro je nema - smije se opet Zonzi.

A za jedan dolar mogao si kupiti praktično sve banane na štandu. Takve su tada cijene bile. Gulile su se banane, a ne ljudi. A svaki igrač Hajduka dobio je za džeparac sto dolara.

- Ka kraljevi smo bili, ali šta će ti dolari kad nisi ima šta kupit, spiza in je bila ajme majko. Spasija nas je naš likar Željko Barbir koji nan je stalno kuva fažol.

Zonziju je i danas žao što turneja nije potrajala. Bilo se, naime, pročulo po Južnoj Americi za Hajduka, svi su ga zvali, i Brazilci su se bili javili, ali organizatori putovanja nisu željeli ni da čuju, bilo je dosta, rekli su.

- Jednu scenu još pantin ka da je jučer bilo. Doša neki čovik u hotel, suv, neobrijan, kaput mu do gležnja, i recepcioner ga pita da šta je doša, jer di će taki u hotel, a on kaže da je doša vidit igrače Hajduka. Sićan se da je pita ima li kod nas u Jugoslaviji asfalta. A za Jugoslaviju nikad nije bija čuja, ali je zato čuja za Hajduka - sjetno će Zonzi.

Da ne znamo kakav je gospodin bio, zakleli bismo se da je to mladi Leizer Enriquez osobno po početak ove naše priče došao.

Izvor: Slobodna Dalmacija


KOMENTARI:

GLOMAZNI OTPAD
Raspored kontejnera za glomazni otpad
PRIJAVI DEPONIJ
Prijavi ilegalni deponij