SPLITSKA LEGENDA U KUĆI SLAVNIH
Velikan hrvatske košarke Dino Rađa na Veliku subotu je izabran među košarkaške besmrtnike, u “Basketball Hall of Fame” u američkom Springfieldu.

Ni do danas se nisu slegli Rađini dojmovi nakon tog povijesnog priznanja za splitsku i hrvatsku košarku.

- Mislija sam da će to proć s vrimenom, ali ne moš uteć od toga. Od subote i šest i kvarat do danas stalno stižu čestitke, zovu svi, stižu mailovi, poruke, ljudi mi čestitaju na ulici... Dođe uvik neka poruka koja te opet emocionalno rastavi – rekao nam je Rađa.

Koja je bila najemocionalnija?

- Čestitka Mosorove žene. Napisala mi je da Mosor sad slavi gori. Raspa san se... - priča nam Rađa, a bez obzira na vrijeme koje je proteklo suze su opet došle na oči.

- Jedan od onih koji to zaslužija ovo doživit je bija Mosor. I moja mater koja me u biti nagnala da iden igrat košarku. Ona mi je rekla ajde nešto treniraj. Ovo je nagrada za sve one koji su u ovome sudjelovali, od trenera do suigrača, obitelji, prijatelja, nagrada za cilu Jugoplastiku, za Split. Tonijeva, Božina, Ivanovićeva, Graše, Bezelja, Trninića, Slavnića, Kreše, Krole... Nije ovo tenis, da nije bilo njih ne bi bilo ni mene – naglasio je.

Koliko je čestitki stiglo?

- Milijun, i iz Japana, Malezije, Amerike, cile Europe... Čestitali su mi svi iz Bostona iz mog vrimena, svi suigrači iz reprezentacije koja je 1987. bila juniorski prvak svita u Bormiju, iz Jugoplastike, drugih klubova... Javljaju se i ljudi koje ne znan! Zovu grčki novinari. Kažu da je ovo prvi put u povijesti da su navijači Panathinaikosa i Olympiacosa jedinstveni oko nečeg, a mrze se ka pasi! - rekao je Rađa koji je nosio dres oba najslavnija grčka kluba.

- Ljudi koji nisu u košarci ne mogu shvatit koliku ovo težinu ima. Broj primljenih Europljana dovoljno govori. Ovo je vrh vrhova, doć u društvo Jordana, napravit nešto šta si smatra da je “mission impossible” – kaže Rađa koji je tek deveti europski košarkaš u “Kući slave”, nakon Belova, Dalipagića, Petrovića, Ćosića, Sabonisa, Marčulionisa, Meneghina i Galisa.

Malo je reći neočekivano, barem sada?

- S godinama postaneš svjestan nekih stvari, rezultata, ali si realan u ocjenama svojih vrijednosti. Ljudi su u “Hall of Fame” ulazili i s 86 godina, a meni će uskoro bit tek 51. Zna sam da bi jednog dana triba doć tamo, ali nisan očekiva ovako rano.

Javnost je ostala zaprepaštena kada se saznalo da nominaciju nije poslao HKS, ni Split..., već košarkaški entuzijasti iz splitskog Adriatica? 

- To je jad hrvatske košarke, kao da ni Toni, Stojko, ni Dino nemaju oproštaj od košarke, a zna se tko ima (2005. je organiziran oproštaj od suđenja Danka Radića, pokojnog dugogodišnjeg predsjednika HKS-a, op.a.). Nije normalno da me prijavi ekipa s kojon san igra basket ili da Chicago Bullsi nominiraju Tonija, a ne netko iz Hrvatske. Veliko im hvala!

Što je šokantnije, nagrada ili kako je došlo do nje, a što se saznalo tek par dana nakon službene objave?

- Ipak više nagrada ha, ha, ha. To je sve krenulo od Brace Vrdoljaka. Stalno me žica neka kazete, DVD-ove... Zna sve moje utakmice, titule napamet. Bolje nego ja. To su zaljubljenici u košarku, ekipa u koju san se zaljubija. Bija mi je gušt igrat veteransku ligu, jer san i prista igrat zato šta mi je više bila muka trenirat. Igra san u Vitalcu, a onda su se pojavili oni, ekipa koja dođe na zagrijavanje u havajkama i kravatama! Vidiš da se zafrkavaju, guštaju u košarci. Dvi godine san igra protiv njih, pa jednu s njima. Posli sam i neke od njih iz dvorane u Dračevcu počeja dovlačit u klub ka trenere jer mi je bilo bitno da dovlačim dobre ljude s kojima se da nešto napravit, koji vole košarku. Duje, Toto, Mile, Škeva, svaki od njih je pun pogodak. Bija je gušt radit s njima.

A šok zbog nagrade?

- Deset dana prije objave, na Porinu, u Splitu zvoni mobitel, zovu iz NBA, Kim Bohuny (izvršna dopredsjednica lige zadužena za međunarodne odnose, op.a.). Mislim u sebi fala k...., makli su kvalifikacije za Svjetsko na lito, možemo igrat s NBA igračima. Buka, muzika. Maka san se sa strane, ali opet slabije čujen. Kaže mi da sam primljen u Hall of Fame. Molim? Ona opet: “You have been accepted in the Hall of Fame!”. Odma san se raspa. Kad sam se malo sredija zva san Zorana Radovića (bivši reprezentativac Jugoslavije, jedan od čelnih ljudi FIBA-e, op.a.) da mi sve malo pojasni. 

Znači da je najveći dobitnik večeri Porina – Dino Rađa!

- Ha, ha, ha.

Je li bilo sumnji da je u pitanju aprilili ili neka zafrkancija?

- Nisan. Da me zva sam Radović možda bi to i pomislija, ali ljudi iz NBA nemaju taj mentalitet. Ali dokle god nije stigla objava, jer do tada nisan smija nikome ništa reć, isto san čeka subotu i potvrdu! 

Kad se vrti film karijere u kojoj je bilo toliko velikih pobjeda, osvojenih trofeja, medalja, koje su najdraže uspomene?

- Puno je toga bilo, i ona prva titula prvaka Jugoslavije proslavljena protiv Partizana u maloj dvorani, savršeni oproštaj od košarke titulon sa Splitom u Zagrebu, kup sa Zadrom..., ali definitivno dva najemotivnija momenta su prva titula prvaka Europe s Jugoplastikon u Münchenu i polufinale Olimpijskih igara u Barceloni. Te utakmice imaju posebnu težinu.

Moramo se dotaknuti i domaćih tekućih tema, rastanka sa Splitom i funkcijom stručnog savjetnika, nedugo po dolasku Mislava Parlova za direktora?

- Doša je direktor koji da su ga poslali po zadatku da zgazi klub ne bi to napravija bolje nego šta je napravija. To sam skužija posli sedam dana. Pošto neman moć odlučivanja povuka san se.

Stigao je u međuvremenu novi direktor Maroje Bubalo, najavljivao je razgovor s Rađom. Ima li šansi za povratak na Gripe iako je već najavljena selidba s obitelji u Zagreb?

- Javio se, postoje nekakvi razgovori. Split je moj klub, uvik ću pomoć koliko god mogu, ali određena doza nesigurnosti je stvorena u meni. Nešto šta smo stvarali tri godine je uništeno priko noći, u misec dana. Stvarali smo dobru atmosferu, ekipu, nalazili se svaki utorak, pričali o košarci, šta se radilo, šta triba radit, o igračima... To su sada stvari koje su nepopravljive, ili popravljive, ali za to triba dosta vrimena. A vlast se minja svake četiri godine, tko tu može šta garantirat. Rado ću izać ususret, reć šta bi trebalo radit, ali moja odluka je da iden u Zagreb i u ovom trenutku je neman namjeru minjat.

Obrazloženje je zbog sina košarkaša Roka (15), kako bi u Cedeviti imao bolje uvjete za rad i razvoj?

- Odvea san ga tamo di smatran da će imat bolje uvjete. Tamo su četiri dvorane na raspolaganju, kondicijski trener, četiri fizioterapeuta... Nešto što Split nema. Godinama san priča da moramo napravit internat, zatvorit jednu malu dvoranu, da svaka selekcija mora imat dva trenera... Mali ima strahovitu želju za rad, usudija bi se reć na mom nivou. Nije mu teško ni deset sati stat u dvorani. “Bizon” je, jak, ali uz takve mišiće ima još kosti petnaestogodišnjaka pa je zaradija četiri stres frakture. Zasad je visok 195. Na kojem je nivou talenta to ćemo vidit. Ja sam tek počea trenirat u njegovim godinama, s 14 i po.

A najmlađi sin Niko, kakav je on talent za košarku?

- Njemu je tek deset godina.

Najstariji Duje (21)?

- U Americi studira i igra košarku, ima dobre trenere, uvjete bolje nego šta san ja ima u Bostonu. Počea je u zadnje vrime shvaćat ozbiljno šta triba radit. Neka završi školu.

Bit će lakše u Zagrebu i zbog posla predsjednika Stručnog savjeta HKS-a?

- Poslom sam vezan uz Savez, a i unaprijedit ću muzičku karijeru. Imat ću vrimena za svirke.

Band?

- Nemam, imam prijatelja s kojim učim, bivši Thompsonov gitarist Ante Pupačić Pupi.

Kada je idući nastup?

- U subotu (danas, op.a.) u Tuzli, na rođendanu prijatelja. Svira sam dosad na dosta mista, u Lisinskom, Spaladiumu...

Kad ćemo vidjeti košarkaški band, Rađa na gitari, Ukić na bubnjevima...?

- Čekam Roka, žicam ga stalno da se ostavi igranja pa da napravimo band!


‘Vozija san motor od Los Angelesa do Chicaga’

Još jedna ljubav su motori?

- U šesti misec san s prijateljen iznajmija motor u Los Angelesu i vozija se devet dana do Chicaga. Ali inače ne vozin, od prometne koju san ima prije tri-četiri godine. Malo guštam kad me uvati želja, ali generalno san se dozva pameti.

I Superbowl, kada igraju New England Patriotsi prijatelja Billa Belichicka?

- Bija sam četiri puta na Superbowlu.

‘Skelina je ubija rad na dva kolosijeka’

Kad bismo mogli očekivati imenovanje novog izbornika, nastavak kvalifikacija je već u lipnju?

- Radimo na tome, razgovara se s potencijalnim kandidatima. Očekiva sam to i prije, ali ima vrimena do šestog miseca.

Skelin?

- On je bija logičan izbor, napravija je rezultat sa Splitom lani, bija je Acin pomoćnik, a imali smo jako malo vrimena između Eurobasketa i početka kvalifikacija. Definitivno ga je ubija rad na dva kolosijeka, nažalost nije odreagira dobro, ali ne mislim da je on radi toga lošiji trener. Radi pošteno, bavi se košarkom, ne bavi se glupostima.

‘Moramo se koncentrirat na rad s dicon’

U kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo smo u jako teškoj situaciji?

- Da, jer su nam najbolji igrači u NBA, rat Eurolige i FIBA-e nama se najviše obija o glavu. Međutim, problemi hrvatske košarke su puno dublji. Pričat sad ko je za to kriv je samo gubljenje vrimena. Svi mi koji smo u košarci, treneri, igrači, direktori, predsjednici, novinari, moramo se pogledat u ogledalo i reći sebi di smo. I onda počet na principima kvalitete birat trenere, igrače i sustavno radit od početka. I onda tek za par godina možemo očekivat ozbiljniji rezultat. Dokle god mislimo da je prioritet SP i da oko toga padaju glave, to je sve zavaravanje. Jasno je da se sportski, pa i radi sponzora, moramo borit za SP, ali bez dubokog pogleda u ogledalo nećemo napravit ništa. Moramo se koncentrirat na dicu i usmjerit ih na pravilan rad.

‘Ža mi je šta Toni i ja nismo primljeni zajedno’

Sad je red na Tonija?

- Ža mi je jedino šta nismo primljeni zajedno. Nas dva smo ka jedno, ka Harley-Davidson, ka Rolls-Royce. Ali takva su pravila. No, on će tu doć, samo je pitanje vrimena. Ovo je Tonijeva nagrada koliko i moja.

Pitanje o najboljem suigraču je bilo suvišno.

- To je jedini igrač s kojin san ja stvarno moga igrat zatvorenih očiju. Koliko puta smo Toni i ja nakon treninga radili “dva na nula”. Zato se on i ja i danas možemo na terenu nać bez gledanja.

Izvor: Slobodna Dalmacija


KOMENTARI: