hren
 

 

Ako ste rođeni i odrasli u kolumbijskom gradu Medellinu i ako vam je još i prezime Escobar, poprilična je vjerojatnost da će vas sugovornik najprije upitati jeste li u rodu s narko bossom Pablom Escobarom ili ćete svaki put baš vi imati specijalan tretman prilikom redovitih kontrola u zračnim lukama. Znate ono: ''Dobar dan, vi ste nasumično odabrani za pregled... Nemate razloga za brigu, ovo je samo rutinska kontrola''. S tim teretom na leđima već dugo živi kapetan kolumbijske odbojkaške reprezentacije Daniel Vanegas Escobar (28), novi igrač Odbojkaškog kluba Mladost Ribola Kaštela.

- Moram priznati da mi je dosta pitanja o Pablu i stereotipa o nama Kolumbijcima kao švercerima droge. Mojim suigračima je to uglavnom smiješno, redovito zbijaju šale na moj račun, ali meni je toga već preko glave. Kolumbija i kolumbijski narod su puno bolji od slike koja je o nama stvorena u javnosti zbog onoga što se događalo u zemlji prije tridesetak godina - započeo je svoju priču 193 centimetara visoki reprezentativac Kolumbije.

A taj ''specijalni'' tretman i dodatna pitanja su mu se događali baš svugdje, i u Izraelu i u Argentini, Čileu, na Cipru, pa i sada, u Hrvatskoj... Gdje god je putovao zbog odbojke, prezime Escobar izazivalo je posebnu pozornost i dodatna pitanja. 

- Većina je gledala TV seriju ''Narcos'', manje - više znaju što se događalo u Kolumbiji, tko je bio Pablo Escobar... Nije teško zbrojiti dva i dva - sliježe ramenima Daniel, koji pak seriju nikad nije pogledao. 

- Ne trebam gledati seriju da bih znao što se događalo, ja sam živio u to vrijeme u Medellinu. Zbog toga mi tako teško i pada odgovarati na pitanja o Pablu, kartelu, kokainu, ubojstvima, pogotovo jer niti ja, niti bilo tko iz moje obitelji nemamo veze s tim

Za one koji ne znaju, kolumbijskim gradom Medellinom u vrijeme Danijelovog odrastanja vladao je lokalni narko kartel, koji je na proizvodnji i trgovini drogom okrenuo preko 30 milijardi dolara. Na čelu kartela bio je Pablo Escobar, službeno sedmi najbogatiji čovjek u to vrijeme na svijetu, zbog koga je Medellin bio poprište pravog rata između narko kartela s jedne te policije i vojske s druge strane. Svakodnevno su ginuli deseci ljudi, među kojima i nevini, koji su im se posve slučajno našli na putu. 

- Medellin je u to vrijeme bio vjerojatno najgore moguće mjesto na svijetu za odrastanje. Ljudi su ubijani na cesti, čak i slučajni prolaznici koji nisu imali veze s drogom. Imao sam puno prijatelja čiji životi su krenuli u krivom smjeru, ali i puno onih čiji nisu, jer su im, kao i meni, obitelj i sport pokazali pravi put, udaljili od ulice i problema. Bilo je teško, ali na sreću sada je sve to prošlost. Medellin je danas siguran grad u kome vas nitko neće napasti ili opljačkati, sada je to moderan grad s najviše inovacija u svijetu, koji privlači puno kapitala, ulaže u obrazovanje i znanost...

Prije odbojke igrao je nogomet, košarku, vaterpolo...

S obzirom na to da odbojka u Kolumbiji baš i nije posebno popularan sport i Daniel se priključio treninzima tek nakon što se okušao u nogometu, vaterpolu i košarci.  

- Trener odbojke došao je na košarkaško igralište, kazao mi je da sam visok i skočan i da bih mogao postati dobar odbojkaš. Dugo me nagovarao pa sam na koncu pristao probati. Na prvom treningu sam se zaljubio u odbojku i ostao. Sve ostalo je povijest. 

Na Danielovu žalost u Kolumbiji ne postoji profesionalna odbojkaška liga, sve se svodi na jedan turnir regija koji traje tjedan dana. 

- Svi koji nešto vrijede igraju u inozemstvu, a kući dolazimo na tjedan dana, na taj jedini turnir, na kome se odlučuje o najboljem za tu godinu. Naša federacija na žalost ne radi dobar posao. Imamo velik potencijal, jako puno mladih igrača, ali nema lige. Ako se želiš profesionalno baviti odbojkom, moraš u inozemstvo. A svi bi mi voljeli živjeti i igrati kod kuće, gdje je 11 mjeseci u godini proljeće, gdje su tribine pune kada se igra turnir...

Tako je i Daniel trbuhom za kruhom odlazio u Izrael, Argentinu, Čile, na Cipar, a od nedavno je stigao i u Kaštela i to kao treći Kolumbijac, nakon Jose Daniela Polcholpeka i ljetos tragično preminulog Andres Filipa Ruiza

- Andres mi je bio suigrač u klubu i reprezentaciji, bili smo kao braća. Baš mi je on rekao puno lijepih stvari o Kaštelima, o treneru Ivanu Rančiću, o Hrvatskoj kao prelijepoj zemlji, a isto mi je ponovio i Jose Daniel. Eto, poslušao sam ih i čini mi se da nisam pogriješio. Nisam imao previše vremena za obilaske, ali bio sam u Trogiru i Splitu, lijepo je, zanimljivo, posve drugačije nego u Kolumbiji. Nadam se da ću imati više prilike na proljeće i ljeto, kad se i vrijeme popravi, obići otoke, pogledati nogometnu utakmicu, pogotovo s djevojkom koja je za sada ostala u Švicarskoj - kaže simpatični Daniel, koga je oduševila i hrana. 

- Nevjerojatno je ukusna i kvalitetna. Dosta sam putovao po svijetu, probao sam puno vrsta i okusa, ali ovo je baš posebno. Moram priznati da je pljeskavica punjena sirom nešto najbolje što sam probao... - pohvalio se Daniel, koji je kao i brojni drugi sportaši tetovirao nekoliko poruka koje simboliziraju njegov život i njemu bliske osobe. ''Voli ono što radiš, radi ono što voliš'' i ''Bog me vidi, a mama zna'' istetovirao je na bicepsima, a na leđima odbojkašku loptu i broj šest koji je nosio većim dijelom karijere. 

Nogomet je u Kolumbiji sport broj jedan, igrači poput Valderrame, Asprille, Rincona, Higuite imaju status božanstava. Ostali sportaši ne mogu ni sanjati takav status. 

- Iako sam kapetan odbojkaške reprezentacije, van odbojkaških krugova nitko me i ne poznaje. Čak ni ostale uspješne sportaše poput skakačice u dalj Caterine Ibargüen, dvostruke olimpijske pobjednice Mariane Pajon, biciklista Naira Quintane... nisu poznati kao recimo prosječan nogometaš, pogotovo ne poput Jamesa Rodriguesa ili Radamela Falcaa... Nas Kolumbijaca ima preko  50 milijuna, ali na žalost sve je okrenuto samo prema nogometu. Da političari općenito imaju malo više sluha, da malo više ulažu u sport, sigurno bi bilo i više uspjeha, jer smo jako talentirana nacija. To je tužno. Možda je pretjerano reći da je meni sport spasio život, ali mi je sigurno pokazao da imam izbora, da se mogu maknuti s ulice i baviti se nečim korisnim i pozitivnim. I ja, i mnogi drugi poput mene. 

Od nekud nam je ta priča i te kako poznata...

Izvor: 24sata.hr


KOMENTARI: