hren
 
Čisto za početak, riječ je o jednom najobičnijem paradoksu. Boja Milković, mlada tehnologinja koja živi u Kaštel Gomilici, obožava školjke toliko da je u stanju po cijeli dan šetati po obali nekada davno bisernog zaljeva, skupljati ih i donositi kući, a nakon toga baš niti jednu ne baciti u tavu ili na brudet.

Ma kakvi, Boja je iskonska vegetarijanka, a te iste školjke, točnije njihove oklope, ugrađuje u svoju kućicu, dom kakvog nadaleko nema na našoj obali. Boja već punih 17 godina, naime, skuplja školjke, a njima je, kao i kamenjem, oblutcima i oklopima rakova, pokrila sve zidove, kućne površine, predmete i ukrase!

I baš zbog te osebujnosti kuću od školjaka Boje Milković, smještenu u gomiličkom srcu, staroj utvrdi Kaštilac nastaloj nekada davno na podmorskoj hridi, udaljenoj 40-ak metara od obale, uopće nije bilo teško pronaći. Nakon prijeđenog gomrličkog starog mosta i sam pogled na 3O-ak cvjetnih pitara ukrašenih školjkama i oblutcima, pokazao je da smo stigli na pravo mjesto. Momentalno nije bilo turista, no kada se i oni tu potrefe, bljeskanju bliceva kraja nema.

PUN RUKSAK

- Sve je počelo s pitarima, prvo sam njih obložila školjkama i oblutcima, jako mi se svidjelo i odlučila sam nastaviti. Moja ljubav prema moru pretvorila se u hobi, svaki raspoloživi trenutak trošim na šetnju po obali Kaštelanskog zaljeva, odakle se ponekad znadem vratiti i s desetak kilograma iz mora izbačenih školjkica. . Često u tom lovu propješačim polako i strpljivo od Gomilice do Resnika, kupim školjkice i kamenčiće, oblutke i rakove, i sve to donosim kući u ruksaku. Nakon toga slijedi obrada, a sve završava s ugradnjom materijala u moj 45-metara četvornih etažni dom - kaže Boja.

A rezultat je ovakav, ne računajući impozantne zidove, svi podmetači, nosači stola i stolica, okviri od slika, ukrasi, šalice i lusteri, kuhinjski i ulazni zastori, te prozorske zavjese, ormari i ladice, WC, vodokotlić i kada, ma, ama baš sve dokle vam pogled u toj kućici od mora seže, na sebi nose utkane školjke. Kućice, dagnjice, volci i Jakobove kapice, pužići i račići, lepeze i ježinci, oblutci i pješčenjaci, tone i tone morskog materijala, hridi i nekada živog života, sve je to Boja uporno i strpljivo ugradila u svoj dom. Istina je, iz njega se može oćutiti neka lagana hladnoća, kamen je ipak kamen, no Boja je svjesna da materijalu koji je umjesto boje pokrio unutrašnjost, treba omogućiti ipak posebne uvjete.

NE MO'Š PROTIV LJUBAVI

- Ponekad u šali pomislim kako ću sa svim ovim kamenjem i školjkama, a garant ih ima na tone i tone, cijeli Kaštilac potopiti u more. Ali protiv svoje ljubavi ne mogu. Štoviše, imam i brojne planove. U fazi mi je upravo uređenje gornjih katova kuće, spavaćeg dijela, kojem će zidovi i kompletni namještaj biti posve presvučeni školjkama. Tu su i freske koje sama crtam, no taj dio ipak ne pokazujem javnosti. Mislila sam napraviti i stakleni krov na kući, pa čak i otvoriti suvenirnicu u kojoj bih prodavala svoje ukrase i predmete od školjaka, no za sada je sve stalo. Turistima je sve ovo jako interesantno, dolaze, gledaju, raspituju se.

A susjedi? A znate ono, susjedi ko susjedi, ima svakojakih mišljenja. Nekima je ovo sve čudno. Ali svatko ima pravo na svoj život i hobije, zar ne? - kaže Boja, pokazujući nam fresku koju je sama napravila na unutrašnjoj strani ulaznih vrata. Kaštilac u svoj svojoj ljepoti, sa starim mostom i utvrdnim zidovima sasvim se odlično uklopio u taj posebni unutrašnji sklad.

Boja nam je priznala kako joj je od školjki ipak najdraži narančasti ženski volak, specifičan zbog svojih bodlji i ljepote, a za neke od najdražih predmeta izdvojila je lustere, neke figurice, te Božične jaslice sa štalicom. Naravno sve sagrađeno od doma nekada živih morskih stanara.

ZAVJESE OD 15 KILOGRAMA

- Nije lako naći sve te školjke, trebam ih jako puno, zato sam se u njihovu nedostatku okrenula i prema kamenčićima. S njima je i lakše raditi, more ih je već oblikovalo. Školjkama treba izvaditi meso, ako nisu probušene, moram im napraviti rupice što i nije baš lagan posao. Treba ih kasnije i lakirati, one često znaju pucati u sudaru jedne s drugom, pa ih redovno moram mijenjati. Popravaka uvijek ima. A i puno čišćenja. U svakom slučaju treba im ugoditi, što s potrebnom temperaturom, a opet što s pažljivom brigom - veli njihova ponosna vlasnica.

A da posla uistinu ima, svjedoče i evo samo velike kuhinjske zavjese, teške minimalno 15 kilograma. Sastoje se od 30 nanizanih najlonskih struna, a na svakoj je više od stotinu školjkica. Takve se zavjese, kada nema dovoljno materijala, rade čak i više od tri mjeseca.

- Ako pak ima dovoljno školjaka u zalihi, tada mi treba nekoliko dana, deset do 15-satnog rada, kako bih ih posve završila. A kada mislim na zalihe, tada govorim o 50 kilograma školjaka, pripremljenih i sortiranih u grupe, koje potom koristim za nizanje na najlon ili ugradnju na predmete i zidove. Treba biti uporan, strpljiv i pun ljubavi prema ovakvom hobiju. A najviše radim zimi, hladni su dani, rano padne mrak i tada ja malo- pomalo pristupam svom radu. Posla uistinu uvijek ima - kaže Boja, za čiju ljubav prema moru znaju i gomilička djeca koja ne zaboravljaju u zamjenu za sladoled donijeti pregršt izronjenih morskih kućica.

 

Izvor: Slobodna Dalmacija


KOMENTARI:

Stari Komentari (4)

  • (Gost)

    Ne znam sta da kazem. Ludio. Super. Kreativno.

    oko 14 godina prije
  • (Gost)

    savršeno....

    oko 14 godina prije
  • (Gost)

    orginalna turistička atrakcija,šteta što se nije obnovila i Opatička kuća .Tako bi Kaštilac imao bogatiju ponudu turistima...

    oko 14 godina prije
  • (Gost)

    pozdrav od dijane ljubičić
    :)

    oko 9 godina prije
Komentiranje je moguće smo putem facebook komentara