Punih se šest desetljeća navršava ove godine od pojave šest debitantskih albuma autora koji će stvarati povijest rock glazbe i pop kulture.

Naime, 1957. prve albume objavili su Chuck Berry, Little Richard, Buddy Holly, Johnny Cash, Rick Nelson i Ray Charles! Istina, svi su spomenuti autori – budući da su pedesete bile godine kraljevstva singl ploča – u trenutku objavljivanja bili već velike zvijezde, ali je pojava tih albuma bitno uvećala ne samo njihov značaj i zvjezdani status, već naznačila i važnost koju će LP ploče uskoro imati za svijet rock glazbe.

Iako svaki od albuma šestorice debitanata ima istaknuto mjesto u priči o povijesti rock and rolla, prednost ipak treba dati albumu »The ‘Chirping’ Crickets« koji su napravili Buddy Holly i njegov prateći sastav The Crickets.

Hit do hita

Taj bi se album mirno mogao zvati i »Greatest Hits« jer na njemu gotovo da i nema pjesme koja nije postala hit i koja nije do danas doživjela nekoliko obrada. Hollyjeva diskografska karijera trajala je nepune dvije godine tijekom kojih je objavio samo tri studijska albuma i desetak singl ploča, ali je nakon njegove tragične smrti 3. veljače 1959. počela pomama za svim njegovim ranije napravljenim snimkama pa je kroz na taj način stvorene nove studijske albume i razne kompilacije Holly do danas prodao milijune LP ploča. Buddy Holly već kao tinejdžer s prijateljem Bobom Montgomeryjem osniva duo Buddy & Bob te počinju nastupati, rade i prve demo snimke te na koncertima sviraju kao predgrupa nekim već poznatim glazbenicima kao što su Bill Haley ili Elvis Presley. Godine 1956. Holly se osamostaljuje, a godinu kasnije počinje suradnju s grupom The Crickets da bi u studenom 1957. pod nazivom »The Chirping Crickets« objavili debi album čije preslušavanje i danas znači ne samo susret s rock and roll evergreenima – »Oh, Boy«, »Not Fade Away«, »Maybe Baby«, »It’s Too Laste«, »Tell Me How«, »That’ll Be The Day«, »Send Me Some Lovin»… – već svjedoči i o nepresušnoj energiji, zanosu i svježini prvih godina postojanja rock and rolla.

Ujedno, album je idealan pokazatelj svega zbog čega je Holly stekao status besmrtne ikone rock and roll glazbe.

Prekrasna melodija većine skladbi, poigravanje s dva-tri akorda, majstorska međuigra glasa i instrumenata te jednostavni i efektni stihovi pokazivali su put svima koji su tada željeli svirati rock and roll. Upravo Holly i Cricketsi ustoličili su klasičnu postavu rock grupe – dvije gitare, bas i bubnjevi – pišući sam stihove i skladajući glazbu Holly je pokazao kako je najbolje biti kantautor, kombinacijom falseta i normalnog glasa, ali još više korištenjem grlenih glasova (mumljanjem, stenjanjem) te isprekidanim načinom pjevanja (tzv. hiccup iliti štucavi vokal) Holly je utjecao na najveće (Dylan, Beatlesi, Stonesi), a posvećivanjem velike pažnje radu u studiju (među prvima je koristio tehniku nasnimavanja) pokazao je budućim rock glazbenicima kako je i taj dio posla iznimno bitan.

Fantastičan uspjeh

Tik do njega po svom je značaju album Chucka Berryja »After School Session«. Berry je od malih nogu često u sukobu sa zakonom, a bijeg iz tog polusvijeta donosi mu upravo glazba jer je od 1952. dio Johnnie Johnson Tria koji je tih godina jedan od ponajboljih sastava klupske glazbene scene St. Louisa, a poslušavši ih čuveni blues gitarist Muddy Waters predlaže Berryju da ponudi svoje snimke Leonardu Chessu, vlasniku sve uglednije čikaške diskografske kuće Chess Records. Berry u Chicago nosi nekoliko snimki među kojima je i obrada country pjesme »Ida Red«, a Chessu je dovoljno prvo preslušavanje da istog trena ponudi Berryju ugovor tražeći samo da promijeni ime pjesme i popravi tekst. Berry prihvaća i 21. svibnja 1955. snima prvi veliki svjetski hit, »Maybellene« kako je nazvao »Idu Red«. Uspjeh je fantastičan – iako je riječ o debitantu i crncu, što je tada otežavajuća okolnost – na američkoj ljestvici singlova pjesma ide čak do petog mjesta, a na rhytam & blues ljestvici broj jedan punih je devet tjedana.

Nižu se potom hitovi poput »Roll Over Beethoven«, »Too Much Monkey Bussines« i »You Can’t Catch Me«… da bi se 1957. godine, praćen nizom fantastičnih singlova – »Rock and Roll Music«, »Sweet Little Sixteen«, »Johnny B. Goode«, »Oh, Baby Doll« – pojavio i debitantski album »After School Session« s nizom novih hitova «School Days«, »Too Much Monkey Bussines«, »Brown Eyed Hansome Man«… i potvrdom svega odličnog što ovaj crni roker nudi, a to je prije svega neponovljiv način sviranja gitare (tzv. double string guitar lick) koji je najdirektniji sinonim za rock and roll. Upravo je Berry »izmislio« 4/4 takt, prvi je pažnju posvećivao instrumentalnom uvodu u pjesmu i prvi počeo koristiti prepoznatljive gitarističke rifove što će ubrzo postati zaštitni znak rock muzike općenito. Štoviše, njegovo majstorsko spajanje bluesa, countryja i rockabillyja u drugoj polovici pedesetih godina prošlog stoljeća bilo je toliko dojmljivo da će desetljećima nakon toga, pa čak i danas, bazične r’n’r grupe, svirati baš kao što je to činio Chuck Berry, čovjek koji predstavlja samu srž rock and rolla i koji je rockerski stav iznosio ne samo kroz svirku, već i tekstove koji su i na ovom albumu najčešće odlične male sociološke skice i prikazi života mladih Amerike, najčešće onih siromašnih i crnih.

Ekstrakt rocka

Iste je muke s uspjehom kao crnac, a k tome još i homoseksualac, imao i Little Richard koji je jednom prigodom, nastojeći iskazati koliko mu je boja kože smetala u proboju do slave rekao »Da sam rođen kao bijelac, nikad ne bi bilo Elvisa!«. Naravno, ima u toj rečenici one južnjačke crnačke hvalisavosti, ali je nedvojbeno da je Richard bio i ostao za razvoj rocka iznimno bitan glazbenik. Njegov djed i pradjed bili su propovjednici pa je obitelj bila usko vezana uz crkvu gdje se Richard kao dječačić oduševio glazbom (gospel), a bitne promjene zbivaju se u njegovoj trinaestoj godini kada njegovi roditelji – što zbog siromaštva, što zbog neslaganje s njegovim već vidljivo feminiziranim ponašanjem – pristaju da brigu o njemu vodi bjelačka obitelj Johnson koja u Maconu ima Tick Tock klub u kojem se Richard upoznaje i oduševljava rhytam & blues glazbom te kao dio raznih sastava počinje svirati po barovima.

Unatoč kvalitetnom radu uspjeha nema sve do jeseni 1955. kad nekoliko demo snimki šalje u diskografsku kuću Speciality records za koju uskoro snima prvi singl, legendarnu pjesmu »Tutti Frutti« koja postaje svjetski hit i u veljači 1956. prodana je već u 3 milijuna primjeraka. Status rock zvijezde Richard te godine potvrđuje s još tri velika hita »Long Tall Sally«, »Rip It Up« i »Slipin’ n Slidin« da bi i 1957. nastavio u istom ritmu hitovima »Lucille«, »Send Me Some Lovin«, »Keep A Knockin«, »Good Golly Mis Molly«, a u ovu veličanstvenu priču o 1957. kao najkreativnijem dijelu života Little Richarda idealno se uklapa i njegov debitantski album nazvan »Here’s Little Richard«, album koji bi se slobodno mogao zvati »Here’s Rock and Roll«. Naime, ono što 12 pjesama sabijenih u 27 minuta trajanja nudi je prava mala eksplozija rock and rolla, ritmični udar životne radosti i energije koji otvara čuveni dadaistički poklič hita »Tutti Frutti«, poklič koji je kasnije nazvan »zvukom rođenja rock and rolla«, a pri uvršenju te pjesme u zaštićeno kulturno blago američke Nacionalne knjižnice u obrazloženju je napisano kako su »jedinstveni način pjevanja i neodoljivi ritam najavili novu eru u glazbi«. No, »Tutti Frutti« samo je najava stopostotnog rock and roll uragana koji potom slijedi u većini pjesama koje nude istu paklenu vožnju gotovo uvijek rađenu po obrascu da strahovito brzi ritam određuju agresivni klavir i tek nešto manje umjereni bubnjevi, ulogu gitarističkih sola imaju briljantni saksofonisti Lee Alen i Alvin Tyler, a iznad svega toga je pakleni vrišteći Richardov vokal koji mijenjanjem tonaliteta, urlanjem, stenjanjen, mumljanjem i tek ponekad pjevanjem uobličava ovaj rock and roll uragan u ritmičnu cjelinu koja usprkos svoj agresivnosti djeluje skladno pa je taj svega 27 minuta »dugi« album i danas savršeni ekstrakt rock and rolla.

Status zvijezde

Ta 1957. godina donijela je i debi album Johnnyja Casha, čovjeka koji će najbolje od svih vezati country i rock glazbu potvrdivši kako oba oblika mogu zajedno i kako se kroz njih, kao i kroz sve prave umjetnosti, može govoriti o svemu što je dio života. Johnny Cash rođen je 26. veljače 1932. u gradiću Kingsland u Arkansasu, a od početka 1935. godine živi u »izmišljenom« gradiću Dyessu. Naime, taj je gradić stvoren tako da je u borbi protiv siromaštva američka vlada isušila močvarni dio tog dijela Arkansasa, izgradila manje obiteljske kuće te svaku od njih opsrkbila jednom kravom, svinjom i živadi dodijelivši vlasniku i određenu količinu zemljišta za uzgajanje pamuka. Prvi dodiri s glazbom vezani su uz gospel pjesme koje služa u baptističkoj crkvi u Dyessu i na radioprijemniku, a na pisanje vlastitih pjesama i njihovo izvođenje uz gitaru motivira ga u 12-oj godini života obiteljska tragedija kada na poslu smrtno strada njegov stariji brat Jack. Po završetku srednje škole služi četiri godine u jedinici za vezu američke vojske smještenoj u Europi, a 1954. godine vraća se u Ameriku i počinje sa suprogom Vivian živjeti u Memphisu.

Boljeg grada za život za jednog glazbenika u tom trenutke nema. Elvis Presley upravo tog ljeta u memfiškim Sun studijima počinje svoj put stazama svjetske slave pa i Cash, koji tada radi kao prodavač kućanskih aparata, odlučuje pokušati. Marshall Grant i Luther Perkins dvojac su koji ga prati u tim nastojanjima, a za njihovog prvo predstavljanje u Sun studiju početkom 1955. Sam Phillips uspijeva ih odgovoriti od ideje da sviraju gospel jer smatra da je sjajni Cashov bariton idealan za country. U proljeće 1955. snimaju prvi singl s pjesmama »Hey, Porter!« i »Cry, Cry, Cry«, a do 1957. godine Cash je nizom odličnih singlova poput »Folsom Prison Blues«, »I Walk The Line«, »Get Rhytam« i brojnim koncertnim i TV nastupima stekao status zvijezde, nasljednika klasičnih američkih country pjevača koji kroz pjesme o siromaštvu, usamljenosti, ljubavi, vjeri, putovanjima i marginalcima govori o Americi.

Uz takav ugled logično je da i njegov debitantski album nazvan »With his Hot and Blue Guitar« objavljen 11. listopada 1957. doživio veliki uspjeh. Uz to što je na taj svoj prvi istup velikom pločom smjestio već navedene poznate i vrlo uspješne singlove, Cash je dodao i niz novih pjesama koje su ga predstavile kao autora koji istodobno zna govoriti o sebi kroz ljubavne i ispovjedne balade (»I Walk the Line«, »Country Boy«, »RememberMe«), ali još više o zbivanjima u Americi, bilo da je riječ o sadašnjosti (»Rock Island Line«, »Folsom Prison Blues«) ili prošlosti (»I Was There When It Happened«, »The Wreck of the Old ’97«). Taj način rada Cash će potom nastaviti sve do smrti postavši jedan od najznačajnijih rock autora cjelokupne povijesti ove glazbe.

Dobar dečko

No, možda je od svih ovih iznimnih autora najzanimljivija priča o debitantskom albumu Ricka Nelsona. Rođen kao Eric Hilliard Nelson 8. svibnja 1940. u mjestašcu Teaneck u New Jerseyju bio je drugi sin Ozziea i Harriet Nelson koji su bili vrlo uspješni u showbusinessu pa mladi Ricky s obitelji od djetinjstva nastupa u seriji radijskih i TV emisija »The Adventures of Ozzie and Harriet«. Upravo taj rani doticaj sa svijetom radija, televizije i filma pomogao mu je i na području glazbe u koju je ušao sa šesnaest godina, za što je najzaslužnija njegova tadašnja djevojka Diana Osborn koja je obožavala Elvisa. Nastojeći je zadiviti rekao joj je kako će i on snimiti singl ploču i album, a budući da mu ona nije vjerovala, zainatio se, obratio ocu i uz njegovu pomoć i novac koji su tada već imali u velikim količinama za diskografsku kuću Verve records snimio najprije 26. ožujka 1957. poznatu pjesmu Fatsa Domina, temu »I’m Walkin’« koja ide do četvrtog mjesto Billboardove ljestvice najprodavanijih singl ploča što nije očekivao ni sam Nelson, a debi album nazvan »Ricky« objavljen je u listopadu 1957. i prije kraja godine uspio je doći do samog vrha najprodavanijih albuma.

Album nudi nepunih tridesetak minuta nepretenciozne glazbe utemeljene na klasičnom rock and rollu i njegovom prepoznatljivom nježnom glasu kojim je, očigledno, nastojao oponašati Elvisa i to je činio na sasvim dobar način. Iako je za prave ljubitelje rock zvuka on daleko od energije i snage koju su nosili Little Richard, Jerry Lee Lewis, Elvis Presley i Chuck Berry, nedvojbeno je da je uloga Ricky Nelsona u razvoju rocka ogromna. Naime, u trenutku kad su zbog svoje agresivnosti spomenuti autori bili na crnim listama mnogih radijskih i TV postaja i predstavljali prijetnju američkom ćudoređu, Nelson je radio isto što i oni trudeći se i uspijevajući u što većoj mjeri proširiti duh rock and rolla.

Ovisnik o heroinu

Napokon, te 1957. godine donijela je i debi album Raya Charlesa nazvan jednostavno »Ray Charles«. Ray Charles Robinson rođen je 23. rujna 1930. godine u gradu Albany u saveznoj državi Georgia, a djetinjstvo provodi u Greenvilleu na Floridi gdje ga već od druge godine velečasni Wylie Pitman uči svirati piano. Nažalost, Charlesovi roditelji žive u vrlo oskudnim uvjetima pa kad im dijete u šestoj godini oboli od glaukoma nemaju dovoljno novaca za liječenje, zbog čega će godinu dana kasnije mali Ray oslijepiti! Uz tu tragediju svjedok je, tek koji mjesec prije no što je potpuno izgubio vid, smrti svog mlađeg brata koji se utapa u velikoj bačvi za pranje odjeće. Od 1937. pa do 1945. godine pohađa školu za gluhe i slijepe St. Augustin u Orlandu potvrđujući kroz školovanje svoju neupitnu glazbenu nadarenost, ali i dalje ostajući iznimno nesretan u osobnom životu jer mu 1940. umire otac, a pet godina kasnije i majka!

No, njegov životni put već je određen jer mu je jasno da ne može raditi bilo što drugo osim biti glazbenik pa već za školovanja u Orlandu počinje nastupati u grupama koje sviraju po tamošnjim barovima i čiji ga glazbenici prihvaćaju kao ravnopravnog bez obzira na sljepoću i mladost. Nažalost, odrastanje u takvim uvjetima već u šesnaestoj godini od Charlesa stvara ovisnika o heroinu. No, sve to ne može zaustaviti uspjeh čiji se prvi obrisi naslućuju 1949. godine kada snima svoj prvi singl »Confesion Blues«, a u razdoblju od 1954. do 1957. godine nizom će pjesama – »I’v Got A Woman«, »This Little Girl Of Mine, »Drown In My Own Tears« – vladati američkom R&B ljestvicom te objaviti 1957. debitantski album. Budući da je u tom trenutku već itekako etabliran kao autor, ovaj album za njega nema tako veliki značaj kakav imaju albumi spomenutih mu prethodnika, tim više što je na njega smjestio niz skladbi koje je do tog trenutka svijetu već bio predstavio kao singl ploče – »Mess Around«, »A Fool for You«, »I Got A Woman«, »Drown In My Own Tears«, »Hallelujah I Love Her So«, ali je itekako jasno kroz njega iskazao sve svoje odlike – impresivan glas, vrhunsko umijeće prenošenja emocija, znalačko ispreplitanje raznih glazbenih izraza (soul, rhytam and blues, gospel, jazz, country…) što će ostati njegova odlika u svim idućim godinama tijekom kojih je postao jedna od ikona suvremene glazbe.

Izvor: RIF Magazin


KOMENTARI:

Vezane vijesti