Depeche Mode definitivno nisu glasnogovornici krajnje američke desnice, što je neuspjelom šalom nedavno tvrdio jedan od prvaka američke desnice. Ako netko u to ne vjeruje, neka presluša njihov najnoviji, četrnaesti po redu, studijski album koji pod imenom »Spirit« ne nudi desničarske stavove. Potpuno suprotno – riječ je o društveno vrlo angažiranom albumu koji u većini pjesama nemilosrdno secira društvenu stvarnost i traži promjenu koja je bliža onome što traži ljevica!

Konkretno, od 12 pjesama s albuma »Spirit« njih najmanje osam vezano je uz iznošenje stavova o suvremenom društvu i izražavanje nezadovoljstva. Štoviše, u tom su stilu prve četiri pjesme čime Gahan i društvo jasno poručuju što ih u ovom trenutku najviše zanima.

Nužnost promjene

Uvodna »Going Backwards« konstatira kako unatoč tehnologiji i digitalizaciji čovječanstvo korača unatrag i duhovno se vraćamo u mentalitet pećinskog čovjeka. Potom u »Where’s the Revolution« zazivaju nužnost promjene i potrebe za revolucijom kritizirajući sve koji se ne trude svijet učiniti boljim i pristaju na to da im istinu i odluku nameću političari, svećenici i lažni rodoljubi. Odlična »The Worst Crime« još je jedna kritika neaktivnosti i društva koje bezosjećajno promatra najteže zločine i ne reagira samo stoga da ne ostane bez svog komfora, a najjači dio ove pjesme su uvodni stihovi u kojima glavni lik poziva »ekipu« da izađu na ulicu i promatraju linč kao zabavu. »Scum« prenosi problematiku na osobnu razinu, Gahan se obraća nekom niš’ koristi tipu, naziva ga ‘scum’ (smeće) i pita je li ikada učinio bilo što za ikoga, osim sebe samoga. »Poorman« s puno utjecaja kraut rocka, posebno grupe Kraftwerk, zanimljiva je kombinacija electro i kraut rocka s bluesom usmjerena ka još jednoj kritici društvenih sustava koji stvaraju veliki broj siromaha i malo bogataša, «Eternal« i »Cover Me« zanimljivi su SF izleti u budućnost sa zaključkom da se putovanje u drugi prostor i vrijeme ne mijenja stavove koji bi morali biti humaniji i pozitvniji, a za kraj albuma Depeche Mode ostavljaju mračnu »Fail«, još jedna poruka čovječanstvu koje ide u krivom smjeru, još jedan priziv savjesti i upozorenje kako je »duh nestao« i vlada sirovi materijalizam.

Čvrsti, tamni i teški

Ostatak albuma čine ljubavne pjesme. Kroz »You Move« stupaju na teren erotike opisujući zavodljive pokrete djevojke koja budi putene želje. »Poison Heart« govori o neuspjeloj vezi, kao i »No More (This Is The Last Time)« vrlo dobra mračna balada o definitivnom kraju jedne nekad lijepe veze, a odlična »So Much Love«, jedina optimistična, razigrana i vrlo hitodina pjesma albuma govori o svima nama i napominje kako u sebi nosimo još tako puno ljubavi kojom bismo mogli mijenjati svijet pa, u stvari, i ona predstavlja priču o današnjici, odnosno nudi recept promjene lošeg stanja.

Ovih dvanaest pjesama traje gotovo punih 50 minuta, a ponuđeno će učiniti sretnim i zadovoljnim svakog Depeche Mode fana, kao i sve koji vole žešći electro rock. Snažni teški ritam basa, grandiozna i sveobuhvatna synth podloga, istodobno mehanički i ritualni ritam bubnjeva, dojmljivi Gahanov moćni bariton i pravovremena uporaba gitarističkih rifova obilježja su koja Depeche Mode održavaju još od sjajnog albuma »Violator«, a ovdje ih dodatno razgrađuju i razrađuju dodajući im u pojedinim pjesmama techno ili house ritam, synth pop i disco sound, psihodeliju, electro pop, blues rock, kraut rock, space rock… Veliku pomoć k dodatnom okretanju rock čvrstini na ovom su albumu svakako imali i zahvaljujući vrsnom producentu Jamesu Fordu znanom po radu s Florence and the Machine i Arctic Monkeys. Ford im je definitivno pomogao da danas Depeche Mode budu svjetlosnim godinama udaljeni od onog synth pop banda kakav su bili na početku karijere u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Tad im je elektronika bila gotovo u potpunosti usmjerena na pop i sva je bila u tom slatkastom radio zvuku, a sad je to jedna čvrsta, tamna i teška, ali vrlo privlačna glazba koja je u svojoj srži, koliko god prevladavali sintesajzeri i elektronika, pravi čvrsti i tamni rock. Drugim riječima, kad bi Nick Cave volio elektro zvuk, vjerojatno bi radio baš ovakve albume – mračne i snažne.

Svjetska Global Spirit turneja

Album će pratiti velika svjetska Global Spirit Tour koja će zasigurno biti jedna od rock turneja koje će obilježiti predstojeće ljeto pri čemu će prvi koncert europskog dijela biti održan 5. svibnja u Stockholmu, a posljednji 23. srpnja u rumunjskom gradu Cluju. Davea Gahana, Martina Gorea i Andyja Fletchera vidjet će 1,5 milijuna obožavatelja u 32 grada u 21. zemlji diljem Europe. Hrvatski fanovi sigurno neće propustiti priliku da se 14. svibnja »nacrtaju« u ljubljanskoj dvorani Stožice.

Ima li još duhovnosti u čovječanstvu?

Pojašnjavajući u razgovoru za Rolling Stone naziv albuma Dave Gahan rekao je kako je radni naziv bio »Maelstorm« ali su od tog naziva odustali jer im je djelovao preblizak nazivima heavy metal albuma.

– Nazvali smo ga »Spirit« (Duh) jer kroz niz pjesama na njemu postavljamo pitanje gdje je nestao duh, ima li još duha i duhovnosti u čovječanstvu, rekao je Gahan koji o tome sjajno pjeva u početnoj pjesmi albuma, temi »Going Backwards« u kojoj zaključuje kako je jedan od najvećih problema suvremenog čovječanstva to što »ništa ne osjećamo«.

Izvor : Rif Magazin


KOMENTARI: