Novi album 'Kriesa' ubire same pohvale časopisa specijaliziranih za world music, ali Novaković je čvrsto na zemlji

Sve pjesme možda dolaze iz tradicije, no način na koji su izvedene posjeduje svu snagu i strast najboljeg punka. Zvuče kao da im sam život ovisi o svakom udarcu, svakoj noti. Čak i kada pjevač smekša svoj glas, kao na početku posljednje pjesme, "Buj Buja", zrak je ispunjen prijetećom atmosferom koja se samo pojačava kada gitara krene ubojitim, vijugavim riffom. To je izvrsna završna potpora naslovnoj pjesmi koja ostavlja bez daha... Pjesme s albuma "Selo na okuke" su možda stare, no bend ih kleše u simbole jednako relevantne danas kao i onda kad su prvi put zapjevane. Moderna glazba s dubokim korijenima. A Kries je rock bend, jedan od najpotentnijih koji ćete vjerojatno čuti. Nemojte nikada posumnjati u to.

Iako supotpisujem svaki redak uvoda koji se odnosi na novi album grupe Kries, on je ipak autorstvo Chrisa Nicksona iz britanskog "fRoots Magazina", svjetski najutjecajnijeg časopisa posvećenog world musicu u suvremenoj glazbi.

Novi album nije promaknuo niti američkom RootsWorldu.

"Slušatelji će teško naći usporedbu s Kriesovom glazbom. Snažno muževno pjevanje i napjevi podsjećaju me na gregorijanske korale te norveške napjeve paganskog world-music benda Ym:Stammen. Perkusijski temelji pjesama podsjećaju me na grmljavinu brazilskog Nação Zumbi. Iako različite tradicije, što je posve sigurno, one ukazuju na raznolikost globalnog sela koje Kries zahtjeva i slavi... Kries se kreće izvan kategorizacije što 'Selo na Okuke/Village Tracks' čini dokumentom koji gori vječnom vatrom", konstatirao je Lee Blackstone, koji je zapisao i kako je "sveukupni dojam hipnotički" te da "perskusije prožimaju tradicionalne pjesme takvom težinom da Kries zvuči kao kakav soundtrack za ekstatične balkanske rituale" iako je zbog oštrih gitarističkih fraza "kolizija tradicionalne i moderne glazbe u punom zamahu".

Iza svega, kao spiritus movens, po potrebi organizator, tonac, vozač, ma što god zatreba – stoji Mojmir Novaković, glazbenik odrastao i stasao na splitskom asfaltu. Taj široko shvaćeni prizvuk glazbe osamdesetih se kao daleki odjek čuje i u pjesmama Kriesa. Mojmir prve značajnije autorske korake čini kao student (strojarstva) u Zagrebu, gdje osniva grupu Legen, čije je glavno vrelo inspiracije tradicijska glazba - nipošto usko promatrana kroz prizmu "regionalne zavičajnosti" - koju je pokušavao donijeti na novi, avangardniji način i uz od početka vidljiv jaki autorski pečat.

A Legen je, pokazalo se, bio tek zagrijavanje za Kries, bend u kojem je Novaković dosegnuo punu pjevačku i autorsku zrelost. Ne samo zbog bogom danog talenta, nego i zbog marljivog preslušavanja fonoteke Instituta za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba. Ako je Legen bio svojevrsno Novakovićevo "pismo namjere", svirački daleko moćniji i sugestivniji Kries je tu sponu tradicije sa suvremenim zvukom potpuno artikulirao. Uostalom, nije slučajno Kries postao jedan od bendova s najboljim nastupima u živo. Sam Novaković to ovako objašnjava: "Riječ je o dva različita benda. Ovako bih to slikovito kazao: u Legenu smo skupljali ljekovite trave i onda najprije liječili sebe, a zatim i druge ljude. U Kriesu, prikupljamo drva za veliki krijes oko kojeg ljudi mogu slaviti".
Između ostaloga i zbog toga što se od glazbe koja se ne izvodi na svadbama u Hrvatskoj ne može živjeti, Kries nije puno objavljivao. Koncem listopada objavljeno "Selo na okuke" (u izdanju Riverboat Records, i to treba istaknuti) tek je treći studijski album benda, ("Ivo i Mara" objavljeni su 2004., zajedno s Novakovićevom glazbom za film Branka Ivande "Konjanik", a "Kocijani" 2008. godine).

Kries je u međuvremenu puno svirao (iako svi u bendu osim Mojmira imaju i druge glazbene angažmane) okupljao svoju vjernu sljedbu na Ethnoambient festivalu, koji je u mističnom ambijentu solinske Gradine navikao publiku na svakoljetnu feštu glazbene raznolikosti, od tradicijske glazbe južnoameričkih indijanaca, preko Britanije i čitavog Mediterana te Afrike sve do Minska.

Iako su mnogi na Ethnoambient dolazili zbog Kriesa kao "kućnog benda", Ethnoambient je do kraja ostao ustrajan u koncepciji dovođenja izvođača koje "sigurno niste dosad vidjeli", pa su kroz Solin - neki i u više navrata! - prošli i jedan Seckou Keita, Ian Anderson, Andrew Cronshaw, Danyel Waro, Vieux Farka Toure, Kristi Stassinopoulou, Martin Swan, glazbene kolaboracije i bendovi kao što su Baka Beyond, SANS, Jamo Jamo, Mandragora, Spiro, Kila, Domo Emigrantes, Lo Cor de la Plana...

Iako je i prisnost unutar same publike, koja se kroz 18 godina festivala ipak mijenjala, postala na neki čudan način gotovo familijarna, Ethnoambient je (nadamo se, samo privremeno) ugašen 2016. godine, pri čemu se mora primjetiti i kako se Solin time olako – ne reagiravši dovoljno odlučno na činjenicu da su Novaković i ekipa očito, makar o tome nisu puno javno govorili, bili ipak i obeshrabreni svakoljetnom borbom za ionako preskroman budžet festivala koji je ovaj dio Dalmacije ucrtao na glazbenu kartu svijeta - lišio važnog dijela svog suvremenog identiteta.

Mojmir sa svojom životnom partnericom Antonijom već neko vrijeme živi na jugu Engleske, u Brightonu. Istina, druži se i surađuje i tamošnjim glazbenicima, ali većinu vremena se profesionalno bavi programiranjem, točnije za život zarađuje kao ruby developer. Egzistencijalne potrebe ne mogu čekati da ga netko važan ovdje prepozna kao uistinu respektabilan "izvozni proizvod" hrvatske kulture. "Izazovno" poslovno okruženje je tako zasad prevagnulo nad Splitom i Zagrebom, koje Mojmir navodi kao gradove u kojima se "osjeća kao kod kuće". Uostalom, kako nekoga tko i lokalnu kulturnu matricu koristi da bi "progovorio" univerzalnim glazbenim jezikom "ograničiti" na samo jedan prostor, na samo jedan (glazbeni i svaki drugi) jezik...

"Treba shvatiti da nam susret s drugom kulturom dođe kao neka vrsta ogledala i spoznaja što moramo promijeniti. Ili ćeš živjeti bez ogledala, makar malo tko izlazi na ulicu da se prethodno ne pogleda je li krmeljav ili ne znam što. Srećom, nijedna kultura nije hermetična i mi se mijenjamo i kada toga nismo potpuno svjesni. I zato valja poslušati čovjeka iz druge kulture, pogotovo umjetnike. Iz toga možeš puno saznati i o sebi, kakav si nekad bio, kakav si sada", kazat će o svojim umjetničkim nagnućima Novaković, koji ovako vidi razliku između onoga što on radi i čistog folklora, kojeg "ono drugo" zanima tek površno.

"Folklor ima svoje mjesto i svoj doprinos, ali zato je world music potreban, kao iskorak. Istina, i vrlo riskantan, puno riskantniji od folklora, jer folklor ide na sigurno. U world musicu postoji veća sloboda i veća odgovornost, kao i mogućnost veće greške, za razliku od folklora gdje su greške manje, ali je možda i manja sloboda. A mislim da veća sloboda ipak daje veće mogućnosti".

Izvor: Slobodna Dalmacija


KOMENTARI: