MLADI I POSAO
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, nezaposlenost je u siječnju ove godina iznosila 12.7 %, odnosno 195.400 ljudi među kojima je skoro polovica mladih ljudi. Nažalost, Kaštela nimalo ne odstupaju od negativnog trenda.

Mladima u ovo vrijeme uistinu nije lako. Mnogi se odlučuju na fakultete smatrajući da će si tako osigurati bolju budućnost, ali ni to više nije garancija. Sve češće se na društvenim mrežama mogu naći šaljive sličice s prikazom diplomanta koji prosi, a ljudi ubacuju novac u diplomsku kapicu. Nije to ni tako daleko od istine.

Uvijek su nas učili dok smo odrastali da u životu treba biti pošten i vrijedan i da ćeš daleko dogurati, ali u zadnje vrijeme je bitnije da imaš nekog „rođu“ na dobrom položaju ili da ti je tata član prave stranke.

Mladi koji se odlučuju na strukovne škole često krenu već utabanim obiteljskim stopama te naslijede očev autolimarski, automehaničarski ili vodoinstalaterski posao. Oni koji se u tome okušaju sami, nažalost moraju provesti puno godina kako bi im se uloženi trud isplatio, a mnogi ostanu nezaposleni ili se odlučuju na vječnu opciju - „bauštelu“.

Kuhari i konobari se, čini nam se, vječno traže u oglasima, a opet ih je veliki broj nezaposlenih. Njih spašava sezona, pa se mnogi odlučuju na rad na nekom od otoka Lijepe naše ili turistički relevantnijim priobalnim mjestima. Kako sami kažu, namuče se, ali isplati se. S druge strane, sezona je samo par mjeseci u godini. Zasad im je to dovoljno, ali što kad budu imali obitelji?! Većina njih strahuje od nesigurne budućnosti.

Oni koji se odlučuju na fakultet često se pri upisu vode onim što ih ispunjava, što bi bilo lijepo da živimo u nekoj malo perspektivnijoj zemlji. Ovako imamo gomilu nezaposlenih učitelja, profesora povijesti, umjetnosti, filozofije, ekonomista i pravnika. Ponuda i potražnja nisu usklađene i iako se već godinama govori da bi se trebale smanjiti upisne kvote ili na neki drugi način popraviti situacija, i dalje je veliki broj suficitarnih zanimanja. Problem su i deficitarna zanimanja za koja bi se trebali koristiti mehanizmi stipendiranja ili druge potpore koje bi privukle mlade ljude. Većina mladih koji odu na fakultet u Zagreb, Zadar ili negdje dalje se u većini slučajeva ni ne vrate. Shvate da sa svojim izborom karijere nemaju što raditi u Kaštelima.

Kaštela kao grad imaju jako puno potencijala, ali taj potencijal je neiskorišten. Umjesto da potiču mlade na ostanak u rodnom gradu, gradske vlasti kao da čine sve da bi nove generacije pobjegle glavom bez obzira. Kaštela su postala poput jedne velike spavaonice. Mladi koji imaju sreću i nađu posao većinom rade u Splitu. Nekima s vremenom dosade mrcvarenja u 37-i ili sat vremena putovanja autom zbog radova na cestama te se odlučuju za najam stana u Splitu.

A o emigraciji neću ni govoriti. Svatko od nas ima bar jednog prijatelja koji je otišao trbuhom za kruhom. Mislili smo da su s dvadesetim stoljećem i svjetskim ratovima i krizama završili valovi masovnog iseljavanja, ali čini se da su tek krenuli. Zadnjih godina kao obećana zemlja nametnula se Irska u koju sve više mladih odlazi da bi radili bilo kakve poslove te nerijetko obrazovana kaštelanska mladež završi radeći u dablinskim skladištima ili pubovima.

Tu i tamo nađe se poneki entuzijast koji želi nešto promijeniti, pokrenuti svoju agenciju, klub, restoran,  zanimljivu turističku atrakciju, festival, ali zna se naša birokracija pobrinuti skresati im krila.

Razgovarajući s nekolicinom mladih iz svoje okoline došla sam do zaključka da su se, nažalost, svi već nekako privikli na tu letargiju i da ne očekuju ništa bolje. Mislim da je taj nedostatak nade, koji se polako pretvara u nedostatak volje i perspektive, postao poput epidemije koja prijeti uništiti grad od skoro 40 000 stanovnika.


KOMENTARI: