Iako je posljednjih godina bio iznimno aktivan i surađivao s mnogima, David Byrne, vođa kultnog novovalnog sastava Talking Heads, samostani solo album nije objavio punih 14 godina, a kad se napokon njegov novi rad pojavio, postalo je jasno da je, kao i sve drugo što je radio posljednjih petnaestak godina, dio jedne šire slike.

Naime, »American Utopia«, njegov jedanaesti studijski album (prvi nakon »Grown Backwards« iz 2014. godine) tek je dio velikog Byrneovog multimedijskog projekta »Reasons to Be Cheerful« kojemu je cilj širiti pozitivne osjećaje, ideje i raspoloženje te se na taj način boriti protiv brojnih negativnosti današnjice – od tmurne i prijeteće političke situacije do nebrige za okoliš koja ugrožava prirodu i čovječanstvo.

Jezik plesa

Shodno temeljima te ideje Byrne je, uz veliku pomoć svog dugogodišnjeg suradnika Briana Enoa, stvorio deset novih pjesama kroz koje nudi svoje viđenje svijeta, a ono se zasniva na stavu kako se na nesavršenosti i negativnosti svijeta današnjice ne smije šutjeti, već se treba boriti za promjenu tog stanja. Cilj je, poručuje kroz tekstove svojih pjesama Byrne, pozitivnim razmišljanjem i radom nadvladati sve loše što se trenutačno u svijetu zbiva te Zemlju načiniti boljim mjestom za život, a svoj doprinos u tom proces promjena treba dati svatko, upozorava Byrne slušatelja tražeći, naravno, i njegov doprinos.

Te je svoje ideje i poruke Byrne uz pomoć Enoa izrazio za njega tipičnim jezikom plesa u okviru kojeg kombinira mnogo glazbenih stilova i žanrova pa uz temeljne obrasce koje nude rock, funk, disco i folk slušamo i afrobeat, ambijentalnu glazbu, reggae, country i electropop elemente, a sve je to uokvireno plesnim funk ritmom i povezano prepoznatljivim Byrneovim vokalom koji hoćeš-nećeš zaziva zlatne dane njujorške punk/new wave scene s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Širenje optimizma

Najava osnovnog raspoloženja albuma jasna je već nakon uvodne »I Dance Like This« u kojoj se na nježan i romantičan uvod uz piano nastavlja udar techno elektro ritmova pa se opet sve vraća u sfere nježnosti, a taj kaotični toplo-hladno sustav prati nabrajanje brojnih negativnosti suvremenog svijeta (bezosjećajnost, trka za novcem…) na što Byrne odgovara – plesom!

Sličnu poruku, ali s naglaskom na značaj i vrijednost glazbe kao umjetnosti, nudi podosta eksperimentalna »This Is That«, a još je bolja, ujedno i najoptimističnija na albumu, »Every Day Is a Miracle« u kojoj uz korištenje reggae elemenata i zvukove Kariba zahvaljuje na čudu života i poručuje kako ništa nije vrijedno uživanja u tom čudu. Optimizam se širi i kroz »It’s Not Dark Up Here« koja kroz tekst nudi poruku kako postoji »milijun načina ostvarenja slobode«, a kroz glazbu vuče na rasplesanost Davida Bowieja osamdesetih.

Aktualni singl »Everybody’s Coming to My House« još je jedan funky klupski plesni trenutak s tekstom o smislu života u kojem smo svi samo prolaznici (turist), a u »Doing the Right Thing« kroz iznova plesne klupske ritmova utemeljene na elektronici najdirektnije poručuje kako ne treba stajati već je dužnost svakog od nas učiniti pravu stvar. Dio pjesama i tekstova u njima, ponajviše tema »Dog’s Mind«, Byrne je posvetio tome kako bi životinje mogle gledati na ovo što se danas u svijetu zbiva pri čemu je jasno izražena kritika čovjeka kao dijela životinjskog svijeta, a u taj krug bizarnih trenutaka svakako ide i vrlo neobična pjesma »Bullet« u kojoj opisuje metak koji prolazi kroz tijelo čovjeka i uništava ne samo tijelo, već i duh.

Vizija svijeta

Iako je, kao i cijeli spomenuiti projekt »Reasons to Be Cheerful« (naslov je uzet iz pjesme britanskog novovalnog rockera Iana Duryija), album optimističan i pozitivan (ponekad i malo prenaivan), Byrne ne propušta priliku upozoriti kako mu je itekako jasno da stanje nije nimalo bajno, a o tome indirektno govori i naslov albuma koji je sam po sebi kritika jer svoje težnje za boljim svijetom Byrne naziva američkom utopijom, očigledno svijestan da je sve to što želi ipak tek vizija svijeta boljeg od ovog današnjeg. I upravo na toj idejnoj razini najveća je vrijednost ovog albuma koji zbog pozitivnih stavova zaslužuje svaku pohvalu.

Nažalost, tu razinu kvalitete Byrne nije ostvario i u glazbi u kojoj ipak nije ponudio ništa bitnije novo i drugačije u odnosu na svoj bogati solo opus, kao i onaj dio rada vezan uz grupu Talking Heads pa stoga ovaj album ne spada u njegove najbolje radove, ali ipak zaslužuje pažnju jer pokazuje kako 65-ogodišnji rock majstor još uvijek želi mijenjati svijet i trudi se to i činiti.

Izvor: Rif Magazin


KOMENTARI: