hren
 

Za veliki dio mladih naših godišta ovo je novi zvuk, nešto potpuno novo. Za mene je to nešto kao novi val, za mene je to budućnost glazbe, rečenica je koju je govoreći o debi albumu američkog sastava Greta Van Fleet izrekao u razgovoru za časopis Kerrang basist te grupe Sam Kiszka.

Baš ova izjava na jedan način ponajbolje oslikava uzroke velikog uspjeha ove grupe čiji je album »Anthem of the Peacefull Army« osvojio vrhove top lista u SAD-u izazvavši poprilične prijepore jer im dio kritike zamjera kako ne samo da ne nude ništa novo, već čak i pomalo bezobrazno oponašaju grupu Led Zeppelin i rock sedamdesetih godina prošlog stoljeća. No, što ako se, kako to kaže Sam Kiszka, mladoj publici ta glazba jako sviđa, a istodobno pojma nemaju o sedamdesetima, ni o Zeppelinima? Da li onda ova glazba ipak vrijedi? Bit će da je tako jer to potvrđuje činjenica da »Gretu« slučaju i tinejdžeri i »starci« koji su mladi bili pred pola stoljeća »kad su divovi vladali svijetom«, kako glasi naslov jedne od ponajboljih biografija grupe Led Zeppelin.

Nota himničnosti

Nedvojbeno, cijeli debi album ovog sastava, kao i sve što su do sada radili, pupčanom je vrpcom vezan uz nasljeđe grupe Led Zeppelin jer pjevač Josh Kiszka zaista zvuči kao Robert Plant, gitara Jakea Kiszke plete poput one Jimmyija Pagea, a rifovi, ritam, aranžmani – čak i teme pjesama – vuku na britanske rock velikane. No, s druge strane sve pjesme što su ih braća Kiszka stvorili originalne su i njihove (sa Zeppelinima, primjerice, to nije bio slučaj!), a njihova predanost tom hard rock blues rock zvuku uočljivo je iskrena pa baš i nema smisla po njima pljuvati samo zato što jako sliče na velikane rock povijesti. Druga je stvar ako se kritike temelje na mogućoj pretpostavci da sve skupa pametno vode diskografski moguli koji su osjetili priliku da u doba beskrvnog i dosadnog suvremenog djetinjastog popa, bljedunjave i umjetne eletronike te neenergičnog r’n’b’ zvuka mladim generacijama kao izlaz i novi užitak ponude – čvrsti rock. No, čak i u tom slučaju »Himne za Vojsku mira« sasvim su dobar album.

Nepunih 46 minuta dug album otvara više na prog rock no na Zeppeline oslonjena »Age of Man« u kojoj četvorka iz Michigana pokazuje kako ne samo glazbom, već i stihovima žive s duhom hipi generacija jer poručuju kako »to više znaš, što više voliš«, a krajnja je poruka kako treba slušati »himne srca«. Zeppelini se u ovoj pjesmi osjećaju ponajprije u glasu Josha Kiszke te stihu »Lands of ice and snow« kojim zazivaju čuvenu »Immigrant Song«. No, već u »The Cold Wind« svaki ljubitelj Zeppelina bit će oduševljen, tim više što Kiszka riječ »mamma« pjeva baš poput Planta u žestici koja opisuje doba Divljeg Zapada. »When the Curtain Falls« s ciničnom pričom o ostarjeloj holivudskoj glumici kroz čvrsti blues rock širi vokalni krug utjecaja i na AC/DC, a gitaristički na rane Claptonove dane iz grupe Cream. Vrlo dobra i nešto umjerenija od žestokog početka »Watching Over« traži poštivanje okoliša u kojem živimo, a hitoidna i radiofonijska »Lover, Leaver (Taker, Believer)« užitak je za ljubitelje rock zvuka sedamdesetih, dok bi odlična ljubavna »You’re the One« sedamdesetih bila veliki hit, a sa svojom pitkošću i a la Rolling Stones pristupu country glazbi i danas će posvuda biti rado slušana, posebno na koncertima jer ima notu himničnosti nužnu za velike koncerte.

Iduće godine na Exitu

Pozitivna energija isijava i iz akustičnih gitara i bržeg ritma prepune »The New Day« posvećeno djevojčici koja će uskoro postati žena, a raspoloženjem i međuigrom akustičnih i električnih gitara okrenutih blues obrascima slična joj je ljubavnom srećom okupana »Mountain of the Sun« koja će također biti dobra za koncerte jer pruža mogućnost suradnje s publikom u pojedinim dijelovima pjesme. »Brave New World« povratak je čvrstom a la Zeppelin rock izrazu i temama ekologije, odnosno negativnog odnosa čovječanstva prema jedinom domu kojeg imamo – planeti Zemlji – a završna »Anthem« klasična je rock himna kroz koju se uz prevlast akustičnih i steel gitara poručuje kako bez obzira na sve razlike treba težiti jedinstvu i razumijevanju. Tu hipi poruku i himnični karakter te pjesme, pa i cijelog albuma, na kraju pjesme pojačava zborno pjevanje.
Nedvojbeno Greta Van Fleet uskrsnula je rock ranih sedamdesetih pa svi koji vole to doba mogu uživati u ovom albumu. Tvrdnje po kojima je četvorka iz Michigana budućnost rocka ipak su pretjerane jer je za to još prerano govoriti. No, jako je za rock glazbu dobro da se pojavila grupa koja je kroz klasični rock izraz privukla veliku pažnju i, bar za sada, predstavlja konkurenciju prevladavajućim glazbenim pravcima koji se gotovo uvijek temelje ne na svirci, već radu u studiju. Četvorka iz gradića Frankenmuth (samo 4. 994 stanovnika po popisu iz 2010. godine!) zna svirati i to i dokazuje na sve brojnijim koncertima, a »Hymn of the Peaceful Army« bit će itekako dobra podloga za nove turneje u okviru kojih ćemo ih naredne godine vidjeti i na Exitu.

Izvor: Rif Magazin


KOMENTARI: