hren
 

Zaista se rijetko događa – ove je to godine prvi put – da neki album na internetskoj stranici Metacritic koja prikuplja ocjene najznačajnijih svjetskih glazbenih časopisa, dobije maksimalnu ocjenu.

Uspjelo je to novom, sedamnaestom po redu, studijskom albumu Nicka Cavea i njegovog pratećeg sastava The Bad Seeds, ploči »Ghosteen«. Dva su temeljna razloga zbog kojih je ovaj dvostruki album zaradio 100 od 100 mogućih bodova. Prvi je taj što je zaista riječ o pravom malom remek-djelu, a drugi leži u činjenici da je ovim dvodjelnim albumom Cave pokazao kako je pronašao izlaz iz dubokih psihičkih kriza i teške depresije koja ga je opsjedala nakon što mu je u srpnju 2015. godine tragično poginuo šesnaestogodišnji sin Arthur.

Caveov odgovor na tragediju najprije je bio briljantni album »Skeleton Tree« (2016.) čiji su tekstovi nastali prije sinove smrti, ali je vokalna izvedba i glazba sva bila u znaku očaja i tuge zbog smrti djeteta. Uslijedila je potom šutnja i razumljivo povlačenje u krug obitelji da bi se zatim, motiviran i stalnim zahtjevima fanova koji s njime gaje poseban odnos, otvorio na društvenim mrežama te kroz forum Red Hand Files počeo komunicirati s fanovima sugerirajući im da ga pitaju baš sve što ih zanima. Zatim je na turneji kombinirao pjesme i komunikaciju s publikom govoreći o tragediji koja ga je pogodila i patnji koju je proživljavao.

Novi korak u tom procesu svojevrsnog duhovnog izlječenja upravo je ovaj divni album koji, naravno, ne donosi radijske hitove i milijune pregleda videouradaka, ali se uz njega itekako može vezati odrednica remek-djela rock glazbe.

»Djeca« i »Roditelji«

Možda je u priču o albumu »Ghosteen« najbolje započeti od kraja, točnije od završne skladbe, više od 14 minuta duge »Hollywood« koja u svom drugom dijelu prenosi poznatu priču iz budističke filozofije o ženi koja je u svom selu tražila lijek za smrtno bolesnog sina, a Buda joj je rekao kako će ga pronaći u onoj kući koju smrt nije posjetila.

Naravno, takvu kuću, mada je selo bilo veliko, žena nije pronašla, ali je itekako shvatila Budinu poruku i zaključila kako »svatko uvijek nekoga izgubi i dug je put do mira duše« (Everybody is always losing somebody/ It’s a long way to find peace of mind).

Pjevajući bolnim glasom upravo te stihove Cave poručuje kako je i on to shvatio, kako je bol i dalje velika i nikad neće proći, ali je smogao snage i našao način da on i njegova obitelj nastave živjeti nakon strašne tragedije koju su proživjeli.

»Hollywood« je kraj 68 minuta dugog katarzičnog glazbenog putovanja kroz koje Cave sebi i drugima priča o tome kako je to izgubiti smisao života, užasno patiti te se, na kraju, ipak vratiti životu.

Album je podijeljen na dva dijela od kojih je prvi Cave sam nazvao »The Children«, a drugi »The Parents«.

Prvi dio nudi osam pjesama jednostavnijeg izraza i direktnije iskazanih emocija, a drugi dvije pjesme (»Ghosteen« i »Hollywood«) koje su su dužinom i kompleksnošću puno bogatije te, između njih, narativnu »Fireflies«. Podjelu na »Djecu« i »Roditelje« moguće je tumačiti i kao Caveovu želju da prikaže proces sazrijevanja spoznaje o nužnosti pobjede čovječjeg duha nad očajem. Zato su pjesme prvog dijela duge od četiri do šest minuta i moguće je u njima, unatoč uočljivom bolu i tuzi, pronaći obrasce klasičnih balada te dodire sa soulom i gospelom pri čemu Cave i The Bad Seeds koriste svoj omiljeni instrumentarij, a to znači da su u prvom planu piano, klavir i bogata podloga klavijatura, bilo da je riječ o orguljama ili sintesajzeru.

Sve je to ukrašeno tihim dodirima elektronike, dodacima gudača (posebno sjajne violine Warrena Ellisa, koautora pjesama), divnim pratećim ženskim vokalima te neponovljivim Caveovim baritonom. Ukupno ozračje na trenutke je moguće usporediti s nekim albumima Leonarda Cohena, posebno divnim završnim »You Want It Darker«.

Arthur u svemu

Naslov »Ghosteen« mogao bi se prevesti kao »mali dobri duh« i, naravno, vezan je uz Caveovog sina Arhura tragično stradalog prije četiri godine, koji se poimence na albumu niti jednom ne spominje, ali je itekako jasno da mu je posvećena baš svaka pjesma ovog albuma. Jer, čak i kada govori o drugima, kao što to čini u uvodnoj bajkovitoj »Spinning Song« posvećenoj ljubavnoj vezi Elvisa i Priscille Presley, Cave načinom pjevanja i stihovima o ljubavi govori o svom sinu. Još je to očitije u divnoj »Waiting For You« i snažnoj »Leviathan« u kojoj spaja ljubav prema sinu i svojoj ženi, a najbliži direktnom obraćanju sinu je u »Ghosteen Speaks« koja kroz produhovljenu, prozračnu i anđeosku glazbu donosi »razgovor« s duhom njegovog sina. Znatan dio pjesama prvog dijela albuma opisuje načine na koji se Cave sa suprugom Susie Bick i sinom Earlom, Arhurovim blizancem, borio protiv ogromne tuge.

Glazbena katarza

»Bright Horses« govori o susretu umjetnika sa stvarnošću i potrebi da se ta stvarnost vidi drugačijim očima, »Night Raid« opisuje kako svakodnevica može pripomoći oporavku od velike boli, a »Sun Forest« i »Galleon Ship« primjer su bijega iz stvarnosti u snoviđenja, čak i svemir, kako bi se i na taj način došlo do spoznaje kako bol jest velika, ali je dijele i s mnogima drugima jer je čovjek, kako je to lijepo davno napisao Meša Selimović, uvijek na gubitku.

Drugi dio albuma bogatiji je jasno uokvirenim porukama i metafizičkim zaključcima o smislu života, smrtnosti čovjeka i prolaznosti svega što postoji pri čemu je glazba epski i filmski raskošna i pomalo grandiozna, a lirski najdojmljiviji trenuci svakako su u mračnoj »Fireflies« u kojoj uz spoznaju o tome da je njihov sin mrtav (»We Are Here, and You are Where You Are«) Cave nemilosrdno »šiba« stihove o minornosti čovjeka i sićušnosti njegova života uspoređujući ga s kretanjem šumom noću, povremenim svjetlima na nebu, krijesnicama koje dijete ulovi i spremi u staklenku…

»Ghosteen« je bez imalo dvojbe poslužio Caveovoj katarzi te kroz glazbu ponudio izlaz iz teške tuge, očaja i neizdrživog jada u kojem je obitelj Cave živjela. Album ne nudi zaborav jer to nije ni moguće, ali pruža određenu utjehu, smirenje, čak i nadu. Osjeti se to ne samo kroz stihove, već i kroz glazbu koja, za inače uvijek mračnog, teškog i nokturalnog Cavea, nije tako depresivna, bolna i tamna, već se u njoj itekako osjeti smirenje, produhovljenost i dodir s nečim anđeoskim.

Izvor: rifmagazin.novilist.hr


KOMENTARI: