hren
 

RECENZIJA
Nadam se da ću umrijeti prije no što ostarim (»Hope I Die Before I Get Old«) čuveni je, možda i najbuntovniji stih generacije šezdesetih, stih iz pjesme »My Generation« koju je grupa The Who otpjevala davne 1965. godine.

U tom trenutku gitarist Pete Townshend i pjevač Roger Daltrey, najkreativniji dio sastava koji su činili još i bubnjar Keith Moon te basist John Entwistle, sigurno nisu ni slutili da će 54 godine kasnije, u svojim srednjim sedamdesetima, biti itekako živi i aktivni. Štoviše, krajem ove, 2019. godine objavili su dvanaesti studijski album, a sljedeće godine kreću na još jednu veliku turneju, ovog puta po Engleskoj i Irskoj! Nisu, dakle, umrli, a ako ćemo suditi po energiji koja isijava iz većine od 14 pjesama objavljenih na albumu, ne osjećaju baš ni starost! Pravovjerni rokeri

No, ako se kraj ne sluti zbog nedvojbeno uočljive žestine, naslućuje se u nekoliko popratnih simboličnih činjenica. Prije svega po tome što su svoj dvanaesti studijski rad Daltrey i Townshend nazvali jednostavno »The Who« što djeluje pomalo zaključno, a uz to kroz niz se pjesama novog albuma ovaj dvojac okreće analizi pošlosti. Uz sve to i Townshend je uoči izlaska albuma rekao:

– Roger i ja smo obojica danas stari ljudi, budimo realni, tako da sam nastojao udaljiti se od ikakve nostalgije. Sjećanja su OK, ali dio pjesama se zapravo referira na eksplozivno stanje današnjice.

Dakle, lako je moguće da je priča grupe The Who pri kraju, a ako tako zaista jest, onda je ovaj album – sjajan završetak jedne karijere. Jer, u većini novih pjesama bez imalo je poteškoća lako prepoznati Daltreyjev fantastični glas i moćnu Townshandovu gitaru, kao i onu silnu energiju koja ih je krasila šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Silovitim udarima gitare i iskonskom rock vokalu u niz su navrata dodani i odlični tekstovi koji potvrđuju kako su The Who bili i ostali pravovjerni rokeri kojima je ova vrsta glazbe ne samo način izražavanja, već i stil života. Najuočljivije je to već u odličnoj uvodnoj »All This Music Must Fade« kroz koju na vrlo ciničan način govore o rock i pop glazbi, čak i o samima sebi, ne mareći pri tom hoće li se ili ne njihova glazba nekome dopasti te tvrdeći kako je ionako na rock i pop sceni sve puno oponašanja i plagijata. Da bi to dokazali oni i sami u ovoj pjesmi posuđuju dio melodije i riječi iz svog davnašnjeg hita iz 1966. godine, čuvene »Kids Are All Right«.

Čuvena prošlost

Taj čisti rockerski stav kojim bez imalo nostalgije iznose vlastite stavove osjeti se potom i u odličnoj »I Don’t Wanna Get Wise« u kojoj kroz priču o prošlosti grupe zaključuju kako je sve što su radili pratilo puno emocija i malo mudrosti. Ta mi mudrost ni danas ne treba iako je godine donose, priznaje Townshend da bi potom uz odlične bubnjeve i briljantan Daltreyjev vokal u skladbi »Detour« još jednom odali počast svojoj čuvenoj prošlosti progovorivši o njoj kroz naslov pjesme kojim odaju počast prvom imenu svoje grupe jer su se The Who prije no što se tako nazvali, bili The Detours! Još je žešća čista »a la The Who« pjesma sjajna »Hero Ground Zero« koja je nastala na temelju Townshendova romana »The Age of Anxiety« i govori o nimalo lijepoj budućnosti u kojoj će glazba, umjetnosti i znanost postati nevažni, gotovo nestati. Po žestini joj je bliska »Rockin’ in Rage« u kojoj dijelovi nedoljivo podsjećaju na »Jumpin Jack Flash« Rolling Stonesa, a tekstom kritiziraju sve pokušaje zabrane izražavanja vlastitih stavova i osjećaja. I u bonus materijalu, a riječ je o tri pjesme, The Who bude sjećanja na prošlost, bilo da je riječ o antiratnoj i antinasilnoj »This Gun Will Misfire«, ili pak o jedinoj pjesmi albuma koja nije iz današnjeg doba, temi »Got Nothing to Prove« koja je još 1966. snimljena u demo verziji i tek sad je objavljena ponudivši rijetku kombinaciju šezdesetih – rock, psihodeliju i klasični orkestar! Ovom uspješnom vraćanju u prošlost svakako valja dodati i odličnu društveno-kritičnu »Ball and Chain« koja kroz tipične blues rock okvire nudi kritiku političkog nasilja i agresivnosti za koju kao simbol uzimaju Guantanamo, a vrijedna pažnje je i soft rock balada »Beads on One String« s hipi porukama o potrebi bratstva među ljudima i suprotstavljanju ratu i nasilju.

Slabe sporije pjesme

Nešto slabiji The Who su, a tako je uvijek i bilo, u sporijim pjesmama. »I’ll Be Back« je pomalo dosadnjikava poluljubavna balada s motivom reinkarnacije i ponovog proživljavanja sadašnje ljubavi, a pitanje može li dugogodišnja veza zamijeniti nekada snažne osjećaje postavlja se u tempom joj sličnoj »Break the News«, dok je »She Rocked My World« neuspješno poigravanje obrascima latino jazza i utjecaja world music scene što, ipak, starim rokerima ne ide tako dobro. No, ti manje dobri trenuci nikako ne mogu umanjiti vrijednost albuma koji u punih 55 godina njihove diskografske karijere svakako ide u red boljih pri čemu je za Daltreyja to njihov najbolji album još od 1973. godine i albuma »Quadrophenia«, a glazbena kritika malo je blaža i uglavnom se slaže kako nakon odličnog »Who Are You« iz 1978. The Who nisu objavili tako dobar, energičan i kvalitetan album. Dakle, whooljupci – uživajte!

Znakovita naslovnica

I sama naslovnica albuma djeluje kao svojevrsni oproštaj. Naime, u raznovrsni kolaž poznati pop umjetnik Peter Blake smjestio je niz The Who memorabilija – britansku zastavu, čuveni autobus kao simbol albuma »Magic Bus«, fliper kao poveznicu s megahitom »Pinball Wizzard«, Townshenda kako razbija gitaru (to mu je bio zaštitni znak!), skuter kao simbol mod pokreta kojem su pripadali, naslovnice nekih albuma, legendarnog Chucka Berryja koji im je bio uzor…

Izvor: Rif Magazin


KOMENTARI:

GLOMAZNI OTPAD
Raspored kontejnera za glomazni otpad
PRIJAVI DEPONIJ
Prijavi ilegalni deponij