hren
 

Rijetko kada posthumni albumi uspijevaju biti dobri poput petnaestog studijskog rada Leonarda Cohena, albuma »Thanks for the Dance« koji je svjetlo dana ugledao zahvaljujući trudu Leonardovog sina Adama koji se pobrinuo da devet pjesama snimljenih tijekom 2016. godine, a neobjavljenih na briljatnom albumu »You Want It Darker«, zaživi na potpuno novom albumu genijalnog kantautora koji je baš 2016. godine, samo 19 dana nakon što je objavljen spomenuti »You Want It Darker«, umro u 82. godini života.

Stvarajući taj album Cohen – koji je bio svjestan i starosti i bolesti s kojom se borio – na umu je imao oprostiti se od života kroz stihove i glazbu tog albuma i to je zaista i uspio na izniman način. Te godine napisane pjesme koje nisu u potpunosti odgovarale toj ideji, ostavio je po strani, a Adam ih je, više od tri godine nakon smrti svog oca, odlučio »urediti«, uključiti u njihovo konačno snimanje niz zanimljivih gostiju glazbenika i tako je nastao posljednji studijski album Leonarda Cohena.

Izdanje «svjetlije« od prethodnika

Pomalo neobično – ali logično – taj je album »svjetliji« od mračnog oproštaja kojim je bio obojen »You Want It Darker«. Istina, i pjesme ovog albuma itekako obrađuju teme smrtnosti, prolaznosti, starosti i nemoći, ali ima i onih koje govore o životu općenito, društvu i politici… Odabirući pak glazbu kojom će pratiti svoju poeziju Cohen se odlučio za ono što je uspješno radio na početku i kraju karijere – podlogu akustične gitare kao temelj te niz drugih »neagresivnih« instrumenata (klavijature, žičani instrumenti, gudači, udaraljke) kojima je njegov sin Adam dodao imena kao što su Daniel Lanois, Beck, Damien Rice, Bryce Dessner iz grupe National, Richard Reed Parry iz grupe Arcade Fire, odnosno dugogodišnje Cohenove suradnike kao što su sjajna pjevačica Jennifer Warnes ili pak izvrsni španjolski flamenco gitarist Javier Mas. Svi oni su, na Cohenov vokal snimljen u doba snimanja sada već kultnog »You Want It Darker (2016.), dodali svoju glazbu te pod rukovodstvom Adama Cohena koji je s ocem za posljednjih dana njegova života razgovarao o ovim pjesmama i dobro je znao što on želi, napravili album kojim bi se Cohen stariji, da je živ, sigurno ponosio.

Beck na harfi

Uvodna »Happens to the Heart« pažnje je vrijedna lirska ispovijed vlastitog života pri čemu, uz Daniela Lanoisa na klaviru, Cohen prebire po sjećanjima vezanim uz ljubav, umjetnost, religiju i politiku te, uz blagu ironiju tipičnu za njega (primjerice, kaže da je »sreo Isusa i čitao Marxa«) govori o tome kako se sve to odražavalo na njegovo emocionalno stanje. Slijedi još dojmljivija »Moving On« posvećena sjećanju na prekrasnu Marianne Ihlen, njegovu najveću ljubav pri čemu glazbenu podlogu čine i mediteranske gitare, ali i zvukovlje žičanih instrumenata i gudača koje vuče ka melankoliji i sjeti beskrajnih ruskih stepa. »The Night of Santiago« odlična je obrada »La Casada Infiel« (Nevjerna žena) čuvene poeme Federica Garcia Lorce, prepuna erotike i senzualnosti pri čemu u izvedbi pomaže ne samo sjajni Javier Mas, već i Beck koji svira harfu! Nakon pomalo macho hvalisave »i povedoh je na rijeku« pjesme slijedi prekrasna naslovna »Thanks for the Dance« koja je istodobno i lagani oproštaj od života, ali i još jedna zahvala svim ženama koje su u njegovom životu bile bitne.

Kao da je još tu

Kroz refleksivnu »It’s Torn« jasno se, uz uočljiviju nazočnost syntha i pianina, iskazuje poruka o ljepotama, ali i opasnostima koje nosi život, da bi u minijaturi »The Goal« s povećom dozom gorčine i očaja progovorio o nemoći vlastitog tijela i skoroj slutnji smrti koja će biti i izbavljenje. Odlična »Puppets« kojom dominiraju zvukovi orgulja i syntha, posljednja je njegova društveno-kritička pjesma kroz koju svijet vidi kao mjesto u kojem konce svih nas povlači netko drugi, a direktnu kritiku iskazuje uspoređujući nekadašnji nacistički sustav Njemačke s politikom mnogih današnjih država prema izbjeglicama i strancima. Soul dodirima obojena »The Hills« djeluje dovršenije i zaokruženije od svih ostalih pjesama ovog albuma, a tematski je također okrenuta problemima starosti i fizičke nemoći, koja je time teža što je um još potpuno zdrav. Za sam kraj Cohen ostavlja minijaturnu, ali briljantnu »Listen to the Hummingbird« u kojoj uz minimalističku pratnju potmulog piana odbija biti propovjednik kakvim su ga često proglašavali te savjetuje slušateljima da ne slušaju njega, već prirodu, »kolibrića čija krila ne možete vidjeti«, leptire i Boga. Jer, tu ćete pronaći smisao, a ne u mojim pjesmama, kao da poručuje ovaj veliki pjesnik i rock kantautor čiji je posljednji studijski album objavljen posthumno, ali zaista djeluje kao da je Cohen još tu s nama.

Izvor : Rif Magazin


KOMENTARI:

 

GLOMAZNI OTPAD
Raspored kontejnera za glomazni otpad
PRIJAVI DEPONIJ
Prijavi ilegalni deponij