hren

LIBROFILIJA
Kako šačica psihopata i razbojnika može osvojiti vlast? Lako, podučava nas povijest, i to na oba načina: ne samo nasilnim prevratom, nego i svilenim, demokratskim putem, poštujući većinsku volju birača. Kako šačica psihopata i razbojnika može osvojiti makar prešutnu naklonost do jučer pristojnih i pametnih ljudi, kudikamo je teže odgovoriti. Utoliko je važnije baviti se ovim pitanjem.

Njemačka stripašica Barbara Yelin imala je vrlo osobne razloge da počne pretresati ovaj složen i bolan problem. U predgovoru grafičkom romanu pod naslovom “Irmina” ona ističe kako se građa za knjigu počela oblikovati nakon što je u ostavštini pokojne bake pronašla kutiju s njezinim dnevnicima i pismima. Taj stvarnosni materijal autorica je potom slobodno preradila. Koliko slobodno, možemo samo nagađati. No, nema nikakve dvojbe kako je knjiška Irmina zapravo dvojnica autoričine bake, barem utoliko što su obje u mladosti bile nezavisne djevojke, otvorenih, modernih nazora, da bi se onda polako pretvorile u vlastitu suprotnost i postale vjernicama jednog nakaznog poretka.

Kratak fitilj

Irminina priča počinje 1934. godine kad se ova djevojka iz plemićke, u međuvremenu osiromašene obitelji zaputila u Englesku, gdje je upisala ekonomsku školu. Njezine ambicije za obrazovanjem i napredovanjem bile su kudikamo veće, ali za razliku od svoje braće nije mogla računati na roditeljsku potporu dok pohađa fakultet. U mizoginoj kulturi u kojoj se famozna drugotnost žene pretpostavljala, ništa joj se nije nudilo, za sve se trebala sama izboriti. Kao što se opirala svođenju na “zapisanu” joj rodnu ulogu, Irminu je nerviralo i to što se na nju gleda isključivo kroz naočale nacionalnosti ili, još gore, odioznog nacističkog režima koji se u to vrijeme bio upravo uspeo na vlast.Samo je tako samosvjesna i odvažna djevojka mogla ući u ljubavnu vezu s mladićem iz Barbadosa, prvim crnim studentom u Oxfordu, koji se svakoga dana morao sudarati s odvratnim rasističkim predrasudama. On ih je trpio strpljivo i krotko, za razliku od Irmine čiji je fitilj bio puno kraći, a slobodarski žar neusporedivo snažniji. Njihovu vezu prekinut će trivijalni, ali nepremostivi financijski razlozi. Kad zaglavi u škripcu besparice, Irmina će se odlučiti na povratak u Njemačku, koji je trebao biti privremen, dok ne skuca neki novac kojim će se moći izdržavati u Engleskoj. No, famozne geopolitičke prilike učinit će ga trajnim.

Kako vrijeme bude odmicalo, u Berlinu će započeti neki novi, drukčiji život. Upoznat će mladića, gorljivog esesovca, udati se za njega, roditi mu sina i stopiti se sa zaluđenom većinom svojih sunarodnjaka ravnodušnih prema činjenici da gore židovski dućani i nestaju njihovi susjedi. Ona ne samo da neće imati empatije prema patnjama Židova; njihove muke dodatno će je uzrujati i u njoj raspiriti novu netrpeljivost, jer strašni prizori kojima svjedoči remete njezin mir.

Suptilno nijansiranje

Ova Berlinčanka u samo nekoliko godina prevalit će dug put od borbene feministkinje (koja, doduše, nije bila ideološki osviještena niti teorijski potkovana, ali je zdušno dijelila paket emancipatorskih vrijednosti) do nacističke potkazivačice koja brbljivim znancima prijeti da će ih prijaviti nastave li dovoditi u pitanje režim. Zaključno poglavlje trilogije započete u Londonu, a nastavljene u Berlinu, zbit će se na Barbadosu 1983. godine, i ovaj će ga recenzent skrupulozno prešutjeti.

“Irmina” (prijevod potpisuje Tatjana Jambrišak) je zamašna grafička saga koja obasiže gotovo tri stotine tabli/stranica. Teško je reći kojim je talentom Barabara Yelin izdašnije blagoslovljena: pripovjednim ili likovnim. Teško, ali i suvišno, jer njezina knjiga dojmljivo naznačuje goleme mogućnosti jedne izražajne forme u kojoj su riječi i slike toliko duboko prožimaju da ih je nemoguće nasilno dijeliti. Njezin je crtež visoke stilizacije, gotovo skicozan, a onda suptilno nijansiran voštanim i vodenim bojama. Naoko “mrtve” dionice dugih dijaloga kadrira i potom montira s toliko invencije da se čitatelju ponekad mora činiti kao da bordiža kroz napetu akcijsku scenu, a ne kroz ocean parlatine. Konačno – ili prije svega – ona posreduje toliko emocija da je ovu knjigu tešku čitati bez gorke gvalje u grkljanu, ako već ne i slapova suza.

I – da se vratim početku ovoga prikaza – nudi li autorica odgovor na fatalno pitanje kako to normalni ljudi postaju nenormalni? Naravno, jednoznačan, precizan, sažet, jasan i neoboriv odgovor nitko nije kadar domisliti. Ali nema nikakve sumnje da mu se Barbara Yelin “Irminom” opasno približila.

Izvor : Slobodna Dalmacija


KOMENTARI:

 

GLOMAZNI OTPAD
Raspored kontejnera za glomazni otpad
PRIJAVI DEPONIJ
Prijavi ilegalni deponij