IZ KANTUNA O SVEMU, SVAČEMU I SVAKOME
Prijateljica mi je nedavno imala operaciju. Gadnu, nimalo bezazlenu, u kojoj je dobro izvukla živu glavu. Dan po dan, sve je prošlo dobro, oporavlja se. Ono što je sablaznilo i nju i mene su načini na koji ljudi danas dijele „brigu, sućut i ljubav“ za drugoga.
Istina je da smo svi postali ovisni o mobitelima, tvrdnja stoji. Ne znam obratite li pažnju koliko puta dnevno kliznete prstom po ekranu. Za bilo što. Da bi vidjeli koliko je sati, koja je temperatura, poslušali glazbu, pročitali vijesti, vidjeli tko vam je lajkao zadnju objavu na društvenoj mreži....da bi se fotografirali ili neku fotku od ranije provukli kroz novi filter da prošlost dobije novu dimenziju. Pa steknemo dojam da smo svako jučer popravili. Onako „sepia“....mekše i toplo, kao u zagrljaju savršene slike svijeta.
Nemam ništa protiv, ne osuđujem-i sama često radim isto, ali me rastužuje što to novo doba u svom dobru koje je donijelo odnosi hrpu toga čega nema u aplikacijama ni filterima pa da kupiš ne znam koji luksuzni model mobitela.
Odlaze u zaborav posjete rekovalescentu s vrećicom banana i napolitanki. Nestaju pisane riječi rukopisom koji su nas učili u školi u nekom prvom ce, a poslije ga oblikovao karakter, temperament i ljubav prema pismu općenito.
Glas pomalo nestaje, zaglavljen u tipkovnicama. Na touch ekranima. Glas kao dar nama malima da se čujemo i izmjenimo sve što mislimo i želimo reći jedni drugima. U njemu se krije i drhtaj od straha, uzbuđenje, ljutnja, toplina i sav spektar ljudskosti u nama.
Sve je manje: „Halo, kako si?“ Sve je manje: „ Kad ćemo se naći na nekoj kavi da se dobro ispričamo?“
Sve smo pobucali.
Poslati nekome klikanu poruku s mobitela u kojoj piše: „Šta ti je bilo?“ - onda žena odgovori toj osobi o čemu se radilo, a ova joj uzvrati :“ok“, i stavi tužnog smajlića, ništa ne daje onome kome je teško. Naravno, ovdje ne pričam o poznanicima-pričam o prijateljima i obitelji. Zašto tipkati i lijepiti glupe face u žutom kružiću? Jer je tebi tako lakše?! Nazovi da ti čuje glas u kojem možda i čuči iskrena briga. Pokucaj na ta vrata iza kojih si toliko puta jeo, plesao i uživao, bio svjedokom odlascima potrošenih života i dolascima onih što još na raj mirišu.
Klikaj na vijesti, filtriraj fotografirane trenutke u bojama koje voliš. Klikaj na glazbu, na novosti iz našeg grada. Klikaj na ankete, citiraj pametnije, dijeli dobre baze, igraj igrice ako te veseli.
Ali ne klikaj po tuđoj boli da bi sebi savjest olakšao. Samo se sramotiš nepotrebno. Jer si time samo pokazao da imaš mobitel, znaš pronaći smajlića i složiti nekoliko slova. A da zapravo pojma nemaš o ljudima.
Dok se jednom, ne daj Bože, ne nađeš s druge strane ekrana.
