hren
 

Kažu “lako njemu, on je pomorac”. Javio nam se jedan Kaštelanin, pomorac s dalekog Pacifika. Evo kako mu je…

Na usnama otvorenog mora di se sve čini spokojno i daleko od buke vanjskog svita, ispod parade vrebajućih oblaka i među odsjajima beskonačnosti u ritmu sudarajućih valova, veslajući među slikama naših života, sa svitlom iza naših nepokolebljivih očiju tražimo onaj jedan horizont iza horizonta, duboko more netaknuto od plime, di nam srca neće krvariti a duša će vječno uzdisat.

Na svakom našem zgužvanom i bačenom danu ponavlja se jedna podcrtana rič šta nam tira srce u brži ritam, ka topli povjetarac s mora, skovanog odjeka u valu šta nosi ime našeg doma.

Doma koji se danas čini daljim no jučer.

Ni dva tjedna prije trećeg božića kojeg ću provest za stolom bez topline i sriće, i nepuna dva miseca prije nego će se za naš stol privuć još jedna stolica više, ispratila me sa suzama u očima tražeći mi pogledom zadnje korake u daljini dok vatam svoj let za Koreju – dosta je nas koji znaju kako izgledaju ti rastanci na koje nikad nisi spreman, kako izgleda čekanje one zadnje noći da bi počeja punit boršu. Odgađaš, praviš fintu sebi u glavi da imaš još vrimena, ideš bacit onaj “još samo jedan đir”, zaključat sebi u očima onu poznatu nam ruvinanu rivu, poznatu našu mokru stinu, poznati naš stari svit i miris lažine koja ne zna šta ti bi, kad si prije svoje ure uteka i reka “adio mi”.

A onda svatiš kako ga nemaš više, kad te uvati onaj grč i ramena ti naglo padnu, kad kroz šoferšajbu pogled ti stane na prvi avion šta siče ariju ka ko zna di, i pitaš se koliko naših pomoraca je s istim grčom na njemu šta lete ka ko zna di, i svatiš da je doša čas za još jedan tvoj odlazak, ka ko zna di.

Svaki od njih dosad je sa sobom nosija posebnu težinu, no podnošljivog računa. Međutim moje more je oplimalo i život se obogatija, a ono naplatilo više nego će moć vratit.

Ostavija sam iza sebe ovaj put dva srca, jedno veliko, a drugo tek malo.

More me otrgnilo od moje glavne dužnosti, otrgnilo me od potribe da joj pružm brigu i pažnju, od mogućnosti da joj kuvam (a znam koliko voli nered koji ostavim u kužini da bi je dočekala topla večera), da je pazim i da je čuvam, da budem uz nju dok boli i dok stišće, baš tada kada sam bija potriban više nego ikad, kada je malo sunce u njoj počelo da sije sve jače.

No bez žalbi i bez puno suza, svjesna svoje ljubavi i svjesna svoje snage, sve je izdržala.

Dok sam ja veziva ovaj svoj modri kavez u arabiji, ona je sila na ladni bolnički krevet u nekoj smišnoj piđamici, sa suzama u očima koje je nastojala da ne pusti, sa stisnutom vilicom kojoj nije dala da popusti, i s bolnim očima zavapila je za mnom kroz sliku, sliku koju sve bonace života šta čekaju na nas neće moć izbrisat iz očiju mi.

Te noći, 17.02, dok sam ja krca propan i butan na kojem će se neki kinez grijat i kuvat rižu, blago svitlo se diglo u sumaglici oko nas, i došla mi je ta velika, najveća vist, podebljanim slovima, da došla je na ovaj svit.

Sva moja težnja se sada utjelovila u njenu dušu i tilo, pružila mi je jedini konop za koji se čvrsto uvatit sad mogu, a čvorom svih čvorova opasala je moje srce, držeći ga čvrsto u refulima vitra.

A ja jedino šta sad mogu je provlačit svoje riči kroz ušicu jedne igle, kako bi pokuša pokazat koliko je volim, jer to je jedini način da ostavim svoj trag, petljajući njih u njenu mekanu vlas.

Njena slika će me pratit dok ne nađem put ka srcu tom i jedinom kursu mom, ispod šterike okružene morem stavija sam je da me prati kroz noć.

Te noći ruvinalo je i mene more po prvi put, jer sve šta mi je vridno sada počiva u njoj.

Mirisi naših života šta huje priko njegova tamna platna, nošeni muzikom šta je kopno svira, ruvinat će nam srce još i više, ako ne dopustimo tim mirisima s kopna da isparaju ovaj zrak kroz svaki naš usamljeni dan.

Kako nas posli nevere često zavalja mrtvo more, obično i neugodnije nego sama nevera, tako je bilo i ovaj put, u obliku naredbe da okrenemo timun prema kini, žarištu nove zvizde među virusima, corone.

S par škatula rukavica i maski s kojima nebi ni u vinograd s galicom uša, i sa zapovijedi punom parom naprid, zaputili smo se prema njoj.

Moreplovci kroz sva ova stoljeća navigacije i borbe – šta s morem i izazovima koje ono stavlja isprid nas, šta s firmama i ludim zahtjevima kojima nam pune glavu, a šta sa životom koji nas snađe dok smo nasred oceana – su morali prilagodit svoju kožu da postane tvrđa, da istraje sve šta jedan takav život nosi sa sobom, a ipak nikad da izgube onaj dašak svježeg vitra zbog kojeg toliko čeznemo za našim familijama i rodnim zavičajem, koji nas tira da sve te nedaće života na moru izduramo časno.

To je bolest koju mi rado izdržavamo, s dubokim oceanom ispod kobilice šta zapljuskuje nam dušu.

Zbog toga su moreplovci postali ona sorta ljudi s posebno čvrstim čelom i posebno smjelog lica.

Zbog toga su moreplovci ovoga broda odradili dva porta u toj riskantnoj kini bez puno filozofije i priče, baš kao svaki drugi porat, te se otisnili prema oceanskom bespuću na put ka Americi.

I sada, valjajući se malo ispod Alueta, svakim danom do nas dolaze vijesti o borbi koju naši na kraju vode s tim virusom, a koliko god čvrsti i smjeli mi bili, dvostruko toliko smo zabrinuti i boježljavi za naše na kraju. Mi smo navikli na izolaciju i neprestano čekanje na život, no to je sada postalo skoro pa nepodnošljivo dok u rodnoj nam grudi vlada toliki strah, a mene opet nema tu di i kad sam potriban jer je većina firmi do daljnjeg odustala od smjene posade zbog svih donešenih restrikcija.

Povrh svega, ka da virus šta je osakatija način života kakvim ga poznajemo nije dovoljan, moja dva sunca jedno jutro probudija je i najveći potres zagreb grada u zadnjih 140 godina, a tatine ruke opet nije bilo tu da im pomognu i da ih smire, jer ja sam i dalje tu, daleko od svega, nemoćan i s ogromnom neizvjesnošću kada će naše ruke opet biti zajedno. Baš kao i ostalih 8000 pari ruku naših moreplovaca koje sada mori isti osjećaj nemoći i neizvjesnosti, svi zajedno smo na ovom tonućem mostu našega broda, dok s pogledima uprtim u površinu mora tražimo nazire li se kraj, i čekamo mogućnost da između tihih litica uplovimo u sigurnost našeg zaljeva. Sam po sebi naš život na ovom moru zna biti okrutan, no danas je ono za više nijansi tamnijim postalo.

Satkane od svile su niti koje vezuju ovaj naš život s njim šta nam teče kroz vene.

U jednom našem izdahu sve će stat, a ono će nastavit drčat ka note na žici.

I svaka milja zatrta pod krmom našeg broda će uvenit, a ono će nastavit se privrčat i mišat, gibat se i rikat – o nemani morska, vječita slobodo i teretu naših života.

Slaven Abramović


KOMENTARI:

 

GLOMAZNI OTPAD
Raspored kontejnera za glomazni otpad
PRIJAVI DEPONIJ
Prijavi ilegalni deponij