Rad leđima i pozamašnom stražnjicom, trzaj u jednu stranu i onda lagano u drugu, ispružena ruka, ispod protivnikove, bez ikakvog skoka loptu nježno polaže u koš. Goran Sobin to je radio tako u najvećim utakmicama da vam se činilo da je na haklu na lokalnom terenu s hrpom rekreativaca s viškom kolesterola i manjkom kondicije, a ne s vrhunskim centrima.
Iako veliki igrač, živio je nekako skromno i ponizno, nikad nije niti znao niti želio biti zvijezda, a tako je nekako i umro, nitko nije danima prije pratio što mu se događa, nije bilo praćenja bolničkog biltena, nitko nije kao zapeta puška čekao da objavi da je umro. Kao košarkaš nikad se nije gurao u naslovne uloge, takav je ostao i nakon karijere, tako je nekako i njegova smrt došla. A bio je sportski lav, tako ga je legendarni trener Božo Maljković prozvao, igrač za finala.
Ovaj Kambelovčanin uvijek je nekako bio vezan za svoja Kaštela. U priči o one dvije europske titule Jugoplastike često je isticao da mu je bilo žao da kod prvog slavlja se nije s ekipom mogao malo zaustaviti u Kaštelima, da i doma proslavi. Kaos uz prometnice, prepune ljudi koji su željeli pozdraviti iznenađujuće prvake Europe, bio je takav da je vojska morala skupiti Jugoplastikin autobus i pod pratnjom ih do Splita magistralom dovesti.
Stigao je zato Sobin nakon karijere naguštat se Kaštela. Kakav je to bio čovjek i kakav je obični ljudski život živio možda je najbolje oslikao Boris Dežulović u svom današnjem oproštaju s ovim divom. "Završivši karijeru vratio se na didovinu u Kaštel Kambelovac kao partizan iz rata, zaboravivši košarku i ne tražeći ordene. Rezao je masline, sadio blitvu i svojim malim kaićem izlazio na more loviti ribu za obitelj i prijatelje, najbliže što čovjek može prići sreći. Jedne godine uzgojio je i četiri velike, debele tuke, ali posao mu je propao jer ih nije mogao ubiti. Iznajmljivao je i brodić na Drveniku Velom, i jednog ljeta, onako pošten i naivan, prijavio inspekciji ilegalne turistokradice, pa završio polomljenih rebara. A on se, kao one majske večeri, samo uhvatio za rebra i nastavio dalje." Lijep je to sažetak života dobrog diva koji je nakon zvjezdane karijere živio jedan jednostavan sretan dalmatinski život.
Partija je tako najbolji kaštelanski košarkaš ikada. Kako to sad zvuči, najbolji ikad. A kakav je čovjek i košarkaš bio najbolje govori sam u nekadašnjim izjavama, kad bi ustvrdio da mu je najdraže bilo igrati predzadnji ugovor u karijeri, za sinjski Alkar. Ekipa iz malog grada, romantičarska košarka i Sobin, koji je prema govorkanjima tada u ugovoru kao plaću imao nešto malo novca i - pršute. Domaće, na britkoj sinjskoj buri sušene. Eto kakav je to bio čovjek, osvojio je dva Kupa prvaka, igrao za nekoliko velikih ekipa, a najdraži dio karijere mu je bio kad je s lokalcima igrao za pršut. I da se sad ne pomisli nešto krivo - Sobin je za Alkar igrao zvjerski dobro, ubitačno. Tamo 1995. svladali su Cibonu, koja je čitav košarkaški sustav u Hrvatskoj bila podredila sebi, bio je to veliki šok u sportskoj javnosti. Nije im Sobin dao šanse, 27 poena i 19 skokova za potpuno ludilo u tada još ratom ranjenom Sinju. Uvijek je bio najjači u najbitnijim utakmicama. "Izgubiš li finale, tko će te spominjati?", tako je novinarima pojasnio svoje velike predstave u važnim utakmicama. A imao ih je kroz karijeru, zaljubljenici košarke uvijek će spominjati kako je u finalu protiv Maccabija 1989. strpao u džep Kevina Mageeja, možda i ponajboljeg krilnog centra tog doba. Ili kako je Divac od njega imao noćne more dok je igrao u Partizanu.
Dobri div tako je danas odjahao u suton. Ne u legendu, tamo je već odavno, od one dvije titule s Jugoplastikom. Nije bio za treću tu, on, Rađa i Ivanović su otišli bili, taj treći je Kukočev, spomenik koji govori tko je bio najveći bijeli košarkaš 20. stoljeća. A kad Rađu već spominjemo, iskoristio je Sobina kao uzor i poslije koristio onaj spominjani njegov stil ispod koša, s mekim poentiranjem bez nekog skoka. Eh, koja su to košarkaška vremena bila...
Kaštela su danas postala siromašnija za jednog vrhunskog košarkaša. Ali i za jednog dobrog čovjeka.
Sobinovoj obitelji i prijateljima iskrenu sućut upućuje redakcija Portala grada Kaštela
KOMENTARI:
